Bruce McLaren i počeci jedne od najuspješnijih F1 momčadi

bruce mclaren belgium f1 1968 foto mclaren

mclaren_honda_logo

bolidi_mclaren

Puno ime momčadi McLaren Honda Team
Službena web stranica www.mclaren.com
Sjedište Woking, UK
Predsjednik Ron Dennis
Glavni izvršni direktor Jonathan Neale
Trkaći direktor Eric Boullier
Tehnički direktor Tim Goss
Vozači Fernando Alonso (trkaći inženjer Andy Latham)
  Jenson Button (trkaći inženjer Tom Stallard)
Šasija MP4-30
Pogonska jedinica Honda RA615H
Gume Pirelli
Naplaci Enkei
Gorivo i maziva Mobil


STATISTIKA 
(nakon VN Brazila 2015.)

Prva sezona 1966.
Broj utrka 779
Vozački naslovi 12 (1974. 1976. 1984. 1985. 1986. 1988. 1989. 1990. 1991. 1998. 1999. 2008.)
Konstruktorski naslovi 8 (1974. 1984. 1985. 1988. 1989. 1990. 1991. 1998.)
Pobjede 182
Najbolje startne pozicije 155
Najbrži krugovi 152
Mjesta na pobjedničkom postolju 485
Mjesta u prvom startnom redu 336
Krugova u vodstvu  10 578
Bodovi (svih vozača) 5358.5
Rezultati Rezultati 2014.  Rezultati 2015.

Biografija

Nakon što je Brabham na kraju 1961. napustio momčad Coopera i osnovao vlastitu momčad, Brabham Racing Organisation, Bruce McLaren imao je priliku značajno doprinijeti dizajnu Cooperovih bolida. Ali, Charles Cooper bio je toliko zgrožen Brabhamovom nezahvalnošću da je Brucea držao na distanci.

Novozelanđanin Bruce Leslie McLaren prvi je put nastupio u Formuli 1 1958. za momčad Coopera i to na dvije utrke – u osmoj utrci prvenstva u Njemačkoj i posljednjoj, jedanaestoj utrci u Maroku. Zato je 1959. postao stalni vozač Cooperove momčadi gdje je bio savršen partner Jacku Brabhamu. Njih dvoje nisu samo vozili trkaće automobile, nego su aktivno sudjelovali u njihovu dizajnu i razvoju, što je tada bilo gotovo neviđeno.

Bruce McLaren je 1959. pobijedio na posljednjoj utrci prvenstva na velikoj nagradi SAD-a održanoj na Sebringu, čime je s 22 godine i 104 dana postao najmlađi pobjednik utrke Formule 1. Jack Brabham u Cooperu T51 proslavio je svoj prvi naslov prvaka

Također, 1960. je pobijedio na prvoj utrci sezone u Argentini, a u poretku je završio drugi, iza momčadskog kolege Brabhama koji je obranio naslov.

Bruce je zato, baš kao i Jack, odlučio osnovati svoju momčad i voziti utrke gdje Cooper nije nastupao. Prvi znakovi takvih planova vidjeli su se u zimi između sezona 1963./’64. Cooperov dugogodišnji dizajner trkaćih automobila napustio je momčad kako bi radio u slobodnim angažmanima, a prvi posao bio mu je dizajnirati pravi sportski automobil za McLaren.

McLaren M1 bio je prvi u nizu uspješnih trkaćih automobila. Kako nije imao vlastite pogone za konstrukciju automobila, Bruce je proizvodnju povjerio Elvi čiji je vlasnik bio Trojan.

Na kraju 1965., McLaren je napustio momčad Coopera kako bi osnovao vlastitu momčad u Formuli 1, Bruce McLaren Motor Racing. Doveo je Robina Herda koji je radio na sustavima Concordeovih zrakoplova i koji je predstavio radikalan dizajn sa šasijom od Mallita, materijala sačinjenog od aluminija i balsa drveta.

Bruce je 1966. sa suvozačem Chrisom Amonom osvojio i legendarnu utrku 24 sata Le Mansa u Fordu GT 40, a 1967. pobijedio je i na 12 sati Sebringa, također vozeći za Ford

McLaren Ford (1966. – 1982.)

Prve dvije sezone u Formuli 1 (’66. i ’67.) McLaren nije imao pravi motor, ali su 1968. osigurali Cosworthov DFV motor s kojim su se mogli natjecati u vrhu poretka. Prvi bod za McLaren Bruce je osvojio na VN Velike Britanije 1966., a te sezone momčad je skupila samo četiri nastupa.

McLaren je ostvarivao velike uspjehe u sjevernoameričkom Can-Am prvenstvu sportskih automobila, što im je omogućilo financijsku stabilnost, kao i uspjehe u Formuli 5000 i Indycaru.

Bruce McLaren vodi ispred Pedra Rodrigueza na putu prema prvoj pobjedi u Formuli 1. (9.6.1968.) Foto: f1-history
Bruce McLaren vodi ispred Pedra Rodrigueza na putu prema prvoj pobjedi u Formuli 1. (9.6.1968.) Foto: f1-history

Bruce McLaren je 1968. ostvario prvu pobjedu u svojoj momčadi u četvrtoj utrci prvenstva na belgijskom Spa Francorchampsu (tada je krug bio dug 14.1 km). Utrka je bila povijesno važna iz više razloga. Prvi puta smo vidjeli bolide s krilima kao aerodinamičkim dodacima koji stvaraju aerodinamički potisak tj. downforce (koji je zapravo negativni uzgon) i tako pritišću bolid na stazu. Europski konstruktori, pogotovo Colin Chapman i Mauro Forghieri, inspiraciju su pronašli u sportskim automobilima Amerikanca Jima Halla, Chaparralu 2E i 2F koji su imali velika i visoko postavljena krila. Novozelanđanin Chris Amon kvalificirao se u svom Ferrariju sa stražnjim krilom na pole position s prednošću većom od četiri sekunde ispred Stewarta u Matri.

Nažalost, utrku je obilježila još jedna velika nesreća. Britanac Brian Redman pri velikoj se brzini zabio svojim tvorničkim Cooperom u parkiranu Ford Cortinu kod zavoja Burnenville nakon čega je bolid planuo. Redman je zadobio ozbiljne opekline, slomio desnu ruku te se veći dio godine više nije utrkivao.

Bruce je 1968. završio peti u poretku vozača. Momčadski kolega, aktualni prvak i također Novozelanđanin Denis Clive Hulme prešao je iz Brabhama i završio treći u poretku, a ostvario je dvije pobjede u devetoj i desetoj utrci prvenstva. Iduće sezone Bruce nije ostvario nijednu pobjedu, tek tri pobjednička postolja, ali je na kraju sezone završio treći. Denny Hulme završio je šesti.

Legendarni Bruce poginuo je 2. lipnja 1970. u svom Can-Am trkaćem automobilu na engleskom Goodwoodu. Testirao je novi automobil M8D s kojeg je pri velikoj brzini otpao komad stražnjeg dijela karoserije. Gubitak aerodinamičkog potiska destabilizirao je automobil, nakon čega se Bruce izvrtio, izletio sa staze i udario u kućicu za čuvanje zastava.

U knjizi koju je izdao 1964. Bruce McLaren se osvrnuo na smrt momčadskog kolege iz Can-Am serije Timmyja Mayera, čime je ostavio snažnu poruku koja se može primijeniti i na njegovu preranu smrt:

“Vijest da je umro bila je užasan šok za sve, ali tko kaže da nije vidio više, učinio više i naučio više u nekoliko godina, nego što mnogi uspiju za cijeloga života? Učiniti nešto dobro je tako vrijedno da umrijeti pokušavajući ne može biti uzaludno. Život je potraćen ako ne učinite ništa sa sposobnostima koje su vam dane. Život se mjeri u postignućima, a ne u godinama”

Nakon Bruceove smrti, momčad je vodio Teddy Mayer, brat već spomenutog Timmyja Mayera. Momčad McLarena je pod Mayerom dobro napredovala te su osigurali sponzorski ugovor s Marlborom, što im je donijelo financijsku stabilnost. Osvojili su dva vozačka naslova, 1974. s Emersonom Fittipaldijem i 1976. s Jamesom Huntom, a 1974. su osvojili i konstruktorski naslov.

Emerson Fittipaldi donio je McLarenu prvi vozački naslov 1974., a iste godine osvojili su i prvi konstruktorski naslov. Na slici je Fittipaldi na VN Njemačke na Nurburgringu (4.8.1974.) Foto: f1-history
Emerson Fittipaldi donio je McLarenu prvi vozački naslov 1974., a iste godine osvojili su i prvi konstruktorski naslov. Na slici je Fittipaldi na VN Njemačke na Nurburgringu (4.8.1974.) Foto: f1-history

Do kraja 1971. McLaren je pobijedio na 24 utrke, ali je s pojavom ‘ground effecta’ počeo gubiti korak (‘ground effect’ u prijevodu znači ‘učinak tla’ jer se gibajuće tlo ispod bolida počelo shvaćati kao aerodinamički interaktivan element). Ground effect je termin koji označava aerodinamičku filozofiju korištenja zračne struje ispod bolida (koja je zapečaćena fleksibilnim bočnim pragovima koji se spuštaju do poda) kako bi se stvorio što veći aerodinamički pritisak. Taj pritisak (downforce), koji raste s brzinom, pritišće gume bolida na stazu i omogućuje bolje prijanjanje, a to znači bolje ubrzanje, kočenje i veće brzine u zavojima.

McLaren je 1978. i 1979. osvojio po 15 bodova u sezoni, a 1980. samo 11 zbog čega je glavni sponzor Marlboro gubio strpljenje. Sezonu 1980. su završili na devetom mjestu, s vozačkom  postavom Watson – Prost. Francuz je na kraju sezone prešao u Renault.

Ron Dennis je u kasnim sedamdesetima osnovao ‘Project Four Racing’, momčad koja je ostvarivala velike uspjehe u Formuli 2 i Formuli 3. Osvojili su naslove prvaka 1979. i 1980. uz financijsku potporu Philip Morrisa (Marlboro). Project Four je sudjelovao u izradi trkaćih BMW-a M1 serije Procar.

Kako je Dennisu posao išao sve bolje, cilj je bio povratak u Formulu 1. Angažirao je talentiranog inženjera Johna Barnarda kako bi predvodio dizajn i razvoj novog i inovativnog F1 bolida.

S obzirom na to da je McLarenu na stazi išlo loše, šef Philip Morrisa John Hogan potaknuo je preuzimanje momčadi od strane Dennisovog Project Four Racing projekta. Krajem 1980. Dennis je, uz pomoć Marlbora, preuzeo 50% McLarenovih dionica i postao, uz Mayera, izvršni menadžer momčadi. Unutar idućih 18 mjeseci 34-godišnji Ron Dennis preuzeo je potpunu kontrolu nad McLarenom

John Watson na putu prema drugoj pobjedi u karijeri i prvoj za McLaren. Bila je to prva pobjeda bolida sa šasijom od karbonskih vlakana (McLaren MP4-1). (18.7.1981.) Foto: McLaren
John Watson na putu prema drugoj pobjedi u karijeri i prvoj za McLaren. Bila je to prva pobjeda bolida sa šasijom od karbonskih vlakana (McLaren MP4-1). (18.7.1981.) Foto: McLaren

Na taj su se način McLaren i Dennisov Project Four Racing stopili u jednu tvrtku. Osim što je angažirao Barnarda da načini revolucionarnu šasiju od karbonskih vlakana, MP4/1, Dennis je osigurao i Porscheove motore za period od 1984. – 1987.

Oznaka ‘MP4’ izvorno označava Marlboro Project Four. Sustav označavanja bolida zadržan je do današnjeg dana (bolid za 2015. zove se MP4-30). Nakon što su 1997. promijenili glavnog sponzora (Marlboro otišao u Ferrari), zadržan je isti sustav označavanja bolida, ali slovo ‘M’ sada predstavlja McLaren, a ne Marlboro.

Početkom 1981. novi se Barnardov bolid pokazao vrlo uspješnim. McLaren MP4/1 bio je znatno kompetitivniji od svojih prethodnika, a Watson je osvojio Veliku Nagradu Velike Britanije što je bila prva McLarenova pobjeda nakon VN Japana 1977. gdje je pobjednik bio James Hunt.

McLaren je već godinama koristio 3,0-litrene atmosferske Coshworthove (Fordove) DFV V8 motore, za razliku od momčadi poput Renaulta, Ferrarija i Brabhama koji su koristili 1,5-litrene turbo motore. Ron Dennis uvidio je potrebu za turbo motorima te je 1982. uvjerio Techniques d’Avant Garde grupu (TAG) da financira izgradnju novog turbo motora posebno za Barnardov McLaren. Motore je trebao izraditi Porsche, a zbog financijskog ulaganja nosit će ime TAG grupe. Osnivač TAG grupe Mansour Ojjeh kasnije će postati suvlasnik McLarena.

Netočno bi bilo TAG-ove motore zvati isključivo Porscheovim. Porsche je bio sudionik projekta koji je dao osnovnu specifikaciju motora koju je tražio McLarenov John Barnard, a sav su razvoj obavljali KKK Turbochargers i Bosch, tehnički partneri koje je doveo TAG.

Momčad je 1982. nastavila koristiti Fordove 3,0-litrene motore, a Dennis je nagovorio Nikija Laudu da se vrati iz mirovine i vozi za momčad iz Wokinga, zajedno s Watsonom. Oba vozača su osvojila po dvije utrke, a McLaren je završio drugi u poretku konstruktora iza Ferrarija.

>> U idućem nastavku: McLaren TAG/Porsche (1982. – 1987.)

 

Učitaj još iz Aktualno

Odgovori

Budi prvi koji će komentirati ovu vijest!

wpDiscuz

Pogledajte i ovo

Leclercu novi motor i kazna za VN Brazila

Charles Leclerc dobit će novi Ferrarijev motor na VN Brazila nakon problema s curenjem ulj…