
Suvremeni bolid Formule 1 tehničko je remek djelo, ali uzevši u obzir koliko se ulaže u razvoj aerodinamike, kompozitnih materijala i motora, lako je zaboraviti da su gume i dalje najutjecajnija varijabla po pitanju performansi na svakom trkaćem vozilu.
Prosječan automobil s dobrim gumama može biti dobar, čak i vrlo dobar, ali čak ni najbolji automobil s lošim gumama nema nikakve šanse. Ograničenje na samo jednog proizvođača guma 2007. donekle je ublažilo situaciju, ali je optimiziranje bolida u odnosu na gume kako bi se izvuklo najviše iz njih i dalje velik izazov za inženjere i vozače.
Unatoč nekim zajedničkim obilježjima, trkaće i cestovne gume u najboljem su slučaju daleki rođaci. Obična automobilska guma je načinjena od težih materijala s izdržljivošću kao primarnim ciljem (prosječna cestovna guma izdrži više od 15 000 km). Guma za bolide Formule 1 načinjena je kako bi izdržala najviše 200 km i – kao i sve ostalo na bolidu Formule 1 – mora biti što lakša i čvršća. To joj omogućuje kompleksna struktura od najlona i poliestera kako bi izdržala daleko veće sile nego na cestovnim automobilima. U Formuli 1 riječ je o više od 1500 kg downforcea, više od 4 g poprečnih ubrzanja (u zavojima) i više od 5 g u uzdužnim (kočenje).
Trkaća je guma konstruirana od vrlo mekanih komponenti koje nude najbolje prijanjanje na trkaću stazu, ali se vrlo brzo troše. Ako pogledate na trkaću stazu nakon utrke, izvan trkaće putanje vidjet ćete velike količine granula koje nastaju ljuštenjem guma (eng. marbles). Također, gume u Formuli 1 daju svoj maksimum prijanjanja na vrlo visokim temperaturama i u prilično uskom temperaturnom rasponu (ovisno o komponentama, ali između 90 i 110 stupnjeva Celzijevih). Također, bolidi iz garaže kreću s već zagrijanim gumama pomoću grijača kojima mehaničari oblažu gume i time ih zagriju nešto ispod optimalne temperature.
Razvoj trkaćih guma došao je s pojavom ‘slik’ guma u 1960-im. Momčadi i proizvođači guma shvatili su da bez uzorka na gaznoj površini kontaktna površina gume s asfaltom može biti najveća. Bolidi Formule 1 vozili su na slikovima sve do 1998. kada je na snagu stupila velika promjena tehničkog pravilnika, a među tim promjenama bile su i gume koje su sada morale imati 4 kanala (eng. grooved tyres) kako bi se smanjile brzine po krugu. Svaki je kanal morao biti barem 2.5 mm dubok, a međusobno su morali biti razmaknuti 50 mm. To je proizvođače guma dovelo pred nove izazove, među ostalim i očuvanje integriteta kanala što je u ograničavalo mekoću smjese koju su mogli koristiti.
Velika promjena pravila 2009. donijela je, među ostalim, i povratak slik guma u nastojanju da se brzina bolida ograniči aerodinamički, a ne gumama, što bi trebalo povećati broj pretjecanja.
Današnji je proizvođač guma u Formuli 1 talijanski Pirelli, koji je 2011. zamjenio Bridgestone u ulozi jedinog proizvođača guma. Potrebna ‘mekoća’ i ‘tvrdoća’ guma varira od staze do staze pa su tako tri različite komponente guma za suho dostupne momčadima svakoga vikenda Velike Nagrade.
Na svakoj Velikoj Nagradi momčadi imaju na raspolaganju tri specifikacije (ili mješavine) guma za suho. Specifikacije se vizualno razlikuju po boji bočnih natpisa: najmekše ultra-soft su rozo-ljubičaste boje, super soft su crvene boje, soft žute, medium su bijele, a hard narančaste.
Bolidi Formule 1 od 2017. imat će 25% šire gume nego 2016. – promjer kotača i dalje je 13 inča, ali širina prednjih guma je 305 mm (dosad 245), stražnjih 405 mm (dosad 325). Promjer guma za suho je 660 mm, a guma za mokre uvjete je 670 mm.
Tijekom trkaćeg vikenda, svaki vozač na raspolaganju ima 13 setova guma za suho, četiri seta prijelaznih guma (eng. intermediate, za manje vode na stazi) i tri seta kišnih guma (eng. wet, za puno vode na stazi).
Od 13 setova guma za suho Pirelli će izabrati dva seta za utrku (od kojih se jedan mora koristiti u utrci) i jedan set koji se smije koristiti samo u Q3 (najmekše dostupne komponente u toj utrci).
Preostalih 10 setova mogu biti bilo koje od tri dostupne komponente, a vozači unutar iste momčadi mogu imati različit odabir komponenti.
Mekoća određene komponente guma mijenja se ovisno o količini određenih sastojaka koji čine tu mješavinu, a glavna tri sastojka su ugljik, sumpor i ulje. Općenito govoreći, što je više ulja u gumi, guma će biti mekša.
Intermediate i wet gume imaju uzorke na gaznoj površini koji su nužni kako bi se izbacivala voda u mokrim uvjetima. Jedna od najgorih situacija je tzv. ‘aquaplaning’ – stanje u kojem se između gume i asfalta stvara sloj vode, kada bolid zapravo lebdi nad stazom bez kontrole. Intermediate gume dizajnirane su kako bi izbacile manje litara vode u sekundi od wet guma, što ih čini prikladnijim za situacije s manje vode na stazi.
Gume u Formuli 1 pune se posebnom mješavinom zraka i dušika koja je osmišljena kako bi se minimizirale varijacije u tlaku s promjenom temperature. Mješavina također bolje drži tlak od običnoga zraka.