[2016.] Kako su se bolidi prilagodili jedinstvenim zahtjevima Meksika

Meksiko je staza s najvišom nadmorskom visinom u F1 kalendaru od 2280 metara što uvelike utječe na postavke bolida i povećava zahtjeve za hlađenjem.

Zrak na nadmorskoj visini od 2280 metara na temperaturi od 20 Celzijevih stupnjeva i tlaku od 1 bar ima gustoću od samo 0.894 g/cm3 dok na razini mora, uz iste uvjete, ima gustoću od 1.183 g/cm3 – na 2280 m ima tek 75% gustoće od zraka na razini mora.

Zato je otpor zraka koji bolidi izazivaju u takvim uvjetima niži, ali niži je i downforce koji proizvode jer krila i difuzor imaju manje zraka.

Momčadi u Meksiku koriste vrlo visoke postavke downforcea, ali svejedno jure brže od 360 km/h na dugom pravcu zbog niske gustoće zraka.

Zbog manje gustoće zraka bolidi se teže hlade, a motori gube snagu. Gubitak snage zbog rijetkoga zraka može nadoknaditi turbina koja se tada mora brže vrtjeti kako bi kompenzirala gubitke, što dodatno otežava situaciju s hlađenjem.

Teže je i kočnicama koje se moraju nositi s vrlo visokim brzinama (izazvanih malom gustoćom zraka) i rijetkim zrakom koji im smanjuje kapacitet hlađenja.

Momčadi zato koriste vrlo velike otvore za hlađenje kočnica kako bi kontrolirali temperaturu, a Verstappen je propustio posljednjih pola sata drugoga treninga upravo zbog gorućih stražnjih kočnica.

Kako bi se poboljšalo odvođenje topline u prostoru pogonske jedinice i mjenjača, bolidi imaju širi pokrov motora, posebno na stražnjem kraju koji sada vidljivo obuhvaća spone ovjesa.

Takvo rješenje izaziva veći otpor zraka i manje downforcea, ali jedinstveni atmosferski uvjeti momčadi prisiljavaju na takva rješenja, unatoč niskoj temperaturi zraka.

Jedno od rješenja koje momčadi koriste za bolje hlađenje su i serije rešetaka pokraj vozačeve glave (ispod), a Red Bull je vidljivo povećao njihov broj i veličinu kako bi svoj RB12 prilagodili uvjetima u Meksiku.