VN Australije, Albert Park, 25. 03. 2018.

Australian GP F1 2018 Melbourne track map Photo FIA

RASPORED (CET – srednjeeuropsko vrijeme)

1. slobodni treningPET 02:30
2. slobodni treningPET 06:30
3. slobodni treningSUB 04:00
KvalifikacijeSUB 07:00
UtrkaNED 06:00

STATISTIKA

Broj utrka33 [1985. – 2017., Melbourne 22 (1996. – 2017.), Adelaide 11 (1985. – 1995.)]
Broj krugova58
Duljina kruga5303 m
Duljina utrke307.271 km
Rekord kruga u utrci1:24.105 (Michael Schumacher, 2004.)
Apsolutni rekord kruga1:22.188 (Lewis Hamilton, Q3, 2017.)
Rezultati2014. 2015. 2016. 2017.

REKORDI (nakon utrke 2017.)

VOZAČIKONSTRUKTORIPROIZVOĐAČI MOTORA
PobjedeMichael Schumacher (4)McLaren (11)Mercedes (10)
Pole positioniA. Senna i L. Hamilton (6)McLaren (10)Renault i Mercedes (10)
Najbrži krugoviKimi Räikkönen (6)Ferrari (9)Ferrari (9)
Pobjednička postoljaLewis Hamilton (7)McLaren (26)Mercedes (27)
Prvi startni redA. Senna i L. Hamilton (7)McLaren (22)Mercedes (19)
Utrka u vodstvuM. Schumacher i L. Hamilton (7)McLaren (21)Mercedes (19)
Krugova u vodstvuMichael Schumacher (235)McLaren (665)Mercedes (556)
BodoviLewis Hamilton (128)Ferrari (324.5)Mercedes (512)
NAPOMENA: Podaci o broju krugova, duljini kruga, utrke i rekordima kruga odnose se na aktualnu konfiguraciju staze, a ostali podaci na sve održane VN Australije.

Otkako se prvi puta pojavila u kalendaru Formule 1, staza u Melbourne Parku jedno je od najpopularnijih i najprijateljskijih okruženja, čime je postala omiljena među fanovima i vozačima. Melbourne Park zamijenio je Adelaide, dotadašnje mjesto održavanja Velike Nagrade Australije.

Staza je bila predmetom rasprave zbog mjesta na kojem se nalazi jer je prema tvrdnjama prijatelja okoliša jezero Albert Park, oko kojeg se nalazi staza, pretvoreno u igralište za bogate. Unatoč tome, staza se pokazala izuzetno uspješnom.

Riječ je o privremenoj uličnoj stazi, s mješavinom brzih, neprekinutih zavoja i tehničkih dijelova skrivenih među drvećem samoga parka, a njezin jedinstveni šarm i izazov koji predstavlja čine ju idealnim mjestom za početak nove sezone Formule 1.

Staza Albert Park smještena je u poslovnom središtu Melbournea, a sastoji se od javnih prometnica i parkirališta unutar samoga parka. Konfiguracijom je najsličnija stazi Gilles Villeneuve u Montrealu koja je također smještena u javnom parku, a obje su izuzetno zahtjevne za kočnice. Također, obje staze većinom se sastoje od pravaca, sporih zavoja i šikana.

Vozači kažu da je stazu lako naučiti, s tek nekoliko zahtjevnijih mjesta. S druge strane, malo je dugih ravnih dijelova zbog čega su pretjecanja rijetka, no uvođenje dvaju DRS zona 2012. donijelo je više pretjecanja.

Staza ima prilično velike downforce zahtjeve zbog mnoštva zavoja i manjka dugih pravaca, a bitna je i stabilnost bolida prilikom naglih promjena smjera. Potrošnja guma među manjima je u kalendaru, ali zato su kočnice jako opterećene, posebno jer imaju malo vremena da se ohlade između uzastopnih kočenja.

Potreba je i vrlo dobra trakcija kako bi se što bolje ubrzalo na izlasku iz sporih šikana i nekih vrlo sporih zavoja. Zbog nesvakidašnje konfiguracije staza u Melbourneu nije najrelevantniji pokazatelj forme bolida pa zato često već na drugoj utrci sezone vidimo drukčiji odnos snaga među bolidima.

Kao i svakoj privremenoj stazi, potrebno je neko vrijeme dok se na nju položi dovoljno gume, a dotad je prilično prljava i skliska. Zato je staza u najboljem stanju u posljednjem krugu utrke.

POVIJEST

Prva Velika Nagrada Australije održala se 1928. na Phillip Islandu, a od 1985. je dio kalendara Formule 1 (tada na stazi Adelaide). Prije nego je postala domaćin utrka Formule 1, VN Australije održavala se na raznim trkalištima diljem Australije. Između 1964. i 1972. bila je utrka Tasman serije, a između 1957. i 1983. utrka Australskog vozačkog prvenstva.

Ulična staza u Adelaideu (južna Australija) bila je domaćin prve australske utrke u Formuli 1. Utrka je bila posljednja u kalendaru, a sama staza bila je vrlo zahtjevna. Vozači i momčadi obožavali su stazu i uživali u posebnoj, slavljeničkoj atmosferi koja bi ih dočekala na jugu Australije.

Prva VN Australije u sklopu prvenstva Formule 1 ujedno je bila i 50. VN Australije uopće. Na stazi dugoj 3.78 km Ayrton Senna osvojio je pole position s vremenom od 1:19.843 u svom Lotus Renaultu, a u utrci mu je glavni protivnik bio Finac Keke Rosberg u Williams Hondi. Senna je odustao u 62. krugu zbog kvara na motoru, a Rosberg je slavio s prednošću od 43 sekunde ispred Jacquesa Laffitea i Philippea Streiffa u Ligier Renaultima. Dvojac se sudario krug prije kraja kad je Streiff pokušao prestići Laffitea, oštetio ovjes na svom bolidu, ali je ipak uspio završiti treći.

Trostruki svjetski prvak Niki Lauda odvozio je svoju posljednju utrku u Formuli 1. Austrijanac je startao 16., probio se u vodstvo u 57. krugu, ali se zbog kvara na kočnicama zabio u zid i na tužan način zaključio svoju karijeru.

Utrka 1986. ponudila je borbu za naslov prvaka između Nigela Mansella i Nelsona Piqueta u Williams Hondama i Francuza Alaina Prosta u McLaren TAG Porscheu. Mansellu je treće mjesto bilo dovoljno za naslov, a Prost i Piquet trebali su pobjede uz uvjet da Mansell završi četvrti ili lošije. Finac Keke Rosberg vodio je 62 kruga, ali puknuta guma oštetila je njegov McLaren TAG te je morao odustati.

Trenutak koji je odlučio prvenstvo 1986. - Mansel odustaje s trećeg mjesta koje bi mu donijelo naslov prvaka. (26. 10. 1986.) Foto: video2f1
Trenutak koji je odlučio prvenstvo 1986. – Mansell odustaje s trećeg mjesta koje bi mu donijelo naslov prvaka. (26. 10. 1986.) Foto: video2f1

Mansell je 20 krugova prije kraja bio na željenom trećem mjestu, ali mu je na Brabham ravnini spektakularno pukla stražnja guma pri brzini od gotovo 300 km/h i teško oštetila njegov bolid. Britanac se uspio zaustaviti i proći bez ozljeda, a vodstvo je preuzeo Prost. Mansellov momčadski kolega Piquet pozvan je u boks na promjenu guma kako se ne bi ponovio scenarij sličan Mansellovom, što je Prostu omogućilo da bez većih problema pobijedi u utrci i osvoji naslov prvaka s dva boda prednosti ispred Mansella i tri ispred Piqueta. Williams Honda već je ranije osigurala naslov konstruktorskog pobjednika.

Gerhard Berger slavio je 1987. u svom Ferrariju, a Senna je završio drugi prije nego je diskvalificiran zbog tehničkih nepravilnosti u posljednjoj utrci za Lotus. Tako je Bergerov momčadski kolega Michele Alboreto osvojio drugo mjesto čime je upotpunio dvostruku pobjedu za momčad iz Maranella.

Godine 1988. vozila se posljednja utrka u turbo eri, a Alain Prost osvojio je sedmu pobjedu te godine ispred svježe okrunjenog prvaka, momčadskog kolege Ayrtona Senne i trećeplasiranog Nelsona Piqueta u Lotusu, čime su Hondini turbo motori zauzeli cijelo pobjedničko postolje. Također, dominantni bolidi McLaren Honde osvojili su 15. pole position i 15. pobjedu u 16 utrka te sezone.

Godinu dana kasnije uvjeti uoči same utrke bili su toliko loši da su neki vozači, među njima i Prost, odbili startati utrku zbog previše vode na stazi (posebno na Brabham ravnini). Utrka se vozila samo dva tjedna nakon kontroverzne VN Japana u kojoj je Prost zatvorio vrata Senni i uzrokovao sudar dvaju McLarenovih vozača. Senna je nastavio i pobijedio, a Prost je odustao. Ipak, Senna je diskvalificiran zbog nepropisno odvožene šikane čime je prvak postao Prost. McLaren se žalio na odluku sudaca pa je Senna teoretski još uvijek bio u borbi za naslov.

Nakon povlačenja Prosta u drugome krugu i Senninog sudara u 13. krugu, Thierry Boutsen u Williams Renaultu ostvario je drugu pobjedu sezone. (5. 11. 1989.) Foto: f1fanatic
Nakon povlačenja Prosta u drugome krugu i Senninog sudara u 13. krugu, Thierry Boutsen u Williams Renaultu ostvario je drugu pobjedu sezone. (5. 11. 1989.) Foto: f1fanatic

Start utrke bio je odgođen zbog loših uvjeta te se raspravljalo treba li se uopće voziti. Senna je startao s pole positiona i htio je nastupiti na utrci. Iako je kiša još uvijek padala, vozači su odlučili startati utrku (uključujući Prosta). I dok je Francuz odlučio odustati već nakon jednoga kruga, Senna je nastavio i jurio najbrže što je mogao. Na kraju prvoga kruga, u kojem je Pierluigi Martini u Minardiju zadržavao Boutsena i Patresea u Williamsima, Senna je bio zapanjujućih devet sekundi ispred Martinija. Williamsi su ubrzo prošli Martinija u Minardiju, ali na kraju trećega kruga Senna je bio već 23 sekunde ispred.

Iako je imao ogromnu prednost koja je i dalje rasla, Senna je nastavio pritiskati. U 13. krugu, na Brabham ravnini, Senna je stigao do Martina Brundlea u Brabham Juddu koji mu se maknuo u stranu kako bi ga Brazilac prestigao za krug, ali Senna to nije vidio od silne vode te se zabio u njega, nakon čega mu je otpao prednji lijevi kotač. Senna je nakon sudara odustao, a utrku je osvojio Boutsen u Williamsu nakon isteka dva sata predviđena za trajanje utrke.

Petstota utrka Svjetskog prvenstva Formule 1 vozila se 1990. upravo na Adelaideu, ponovno nakon kontroverznih događaja na prethodnoj utrci u Japanu. Senna se zabio u Prosta u prvom krugu utrke i osvojio svoj drugi naslov svjetskoga prvaka.

VN Australije 1990. bila je izuzetno zanimljiva utrka. Senna je vodio 61 krug, ali se razbio nakon problema s mjenjačem. Utrka se tada pretvorila u napetu borbu između Nelsona Piqueta u Benetton Fordu i Nigela Mansella u Ferrariju. Mansell se probijao kroz poredak i rušio rekord staze u potjeri za bivšim momčadskim kolegom u Williamsu, a utrke je umalo završila katastrofalno za obojicu nakon što se Britanac umalo zabio u Brazilca na Brabham ravnini. Pobijedio je Piquet ispred Mansella i Prosta.

Prije same utrke nastala je kontroverza oko tradicionalnog slikanja vozača na posljednjoj utrci sezone koja je uključivala i posebnu fotografiju s svjetskim prvacima (Fangio, Brabham, Stewart, Lauda, Piquet, Hunt, Jones, Hulme, Senna i Prost). Alain Prost još uvijek je bio bijesan zbog Senninog poteza na VN Japana i nije htio biti s njim na istoj fotografiji.

Utrka 1991. vozila se u izuzetno teškim kišnim uvjetima te je prekinuta nakon 14 od 82 kruga, a pobjednikom je proglašen u tom trenutku vodeći Senna. Prost je nakon VN Japana potjeran iz Ferrarija zbog neprimjerenih komentara o bolidu (da se vozi poput kamiona) te nije nastupio na utrci. VN Australije 1991. najkraća je utrka u povijesti Formule 1 – trajala je samo 52 kilometra, odnosno 24 minute, a ujedno je bila i posljednja utrka Nelsona Piqueta.

Senna je 1992. jako pritiskao kako bi držao korak s novim svjetskim prvakom, Nigelom Mansellom u Williamsu, što je završilo Senninim zabijanjem u stražnji kraj Mansellova Williamsa u posljednjem zavoju. Mansellu je to bila posljednja utrka u Formuli 1 nakon čega se nastavio utrkivati u američkoj CART seriji. Na utrci je slavio Sennin momčadski kolega Gerhard Berger.

Na VN Australije 1993. Senna je ostvario svoju 41. i posljednju pobjedu u Formuli 1. Ujedno je to bila i posljednja utrka za Alaina Prosta koji se povukao kao svjetski prvak. Brazilac je na pobjedničkom postolju zagrlio svog najvećeg rivala i time pokazao veliko poštovanje koje je imao prema njemu. (7.11.1993.) Foto: Williams
Na VN Australije 1993. Senna je ostvario svoju 41. i posljednju pobjedu u Formuli 1. Ujedno je to bila i posljednja utrka za Alaina Prosta koji se povukao kao svjetski prvak. Brazilac je na pobjedničkom postolju zagrlio svog najvećeg rivala i time pokazao veliko poštovanje koje je imao prema njemu. (7.11.1993.) Foto: Williams

Ayrton Senna slavio je na VN Australije 1993. što mu je bila 41. i posljednja pobjeda u karijeri, u posljednjoj utrci za McLaren s kojim je osvojio sva tri naslova prvaka. Drugi je bio Alain Prost u Williamsu, svjetski prvak 1993. kojem je to bila i posljednja utrka u karijeri. Senna je svog najvećeg rivala zagrlio na pobjedničkom postolju. U to je vrijeme objavljeno da će se VN Australije od 1996. voziti u Melbourneu.

Vikend za pamćenje odvio se 1994. kada je Damon Hill, nakon pobjede na prethodnoj utrci u Japanu, u Australiju stigao samo bod iza vodećeg Michaela Schumachera. Nigel Mansell, koji se vratio u Formulu 1 kako bi zamijenio tragično preminulog Ayrtona Sennu, bio je na pole positionu, ali je nakon lošijeg starta pao iza Hilla i Schumachera.

Trenutak koji je Schumacheru donio prvi naslov prvaka - Michael je završio u barijerama, a Hill sa slomljenim ovjesom pa je naslov pripao Nijemcu koji je uoči posljednje utrke imao bod prednosti ispred Britanca. (13.11.1994.) Foto: f1fanatic
Trenutak koji je Schumacheru donio prvi naslov prvaka – Michael je završio u barijerama, a Hill sa slomljenim ovjesom pa je naslov pripao Nijemcu koji je uoči posljednje utrke imao bod prednosti ispred Britanca. (13.11.1994.) Foto: f1fanatic

Schumacher je u 36. krugu izletio sa staze nakon čega ga sustiže Hill i zauzima unutarnju liniju za idući zavoj. Schumacher je zatim skrenuo u Hilla (namjerno ili ne prosudite sami), nakon čega je njegov Benetton završio na dva kotača i završio u gumenim barijerama. Hill je iz sudara izašao s oštećenim ovjesom zbog čega je morao odustati. Naslov prvaka tako je na kontroverzan način pripao Michaelu Schumacheru, a Nijemcu je to bio prvi naslov prvaka u karijeri.

Hillov momčadski kolega u Williamsu, 41-godišnji Nigel Mansell pobijedio je u utrci čime je postao najstariji pobjednik u Formuli 1 još od Jacka Brabhama 1970.

Mika Hakkinen je 1995. doživio tešku nesreću nakon što mu je u kvalifikacijama pukla guma, a rubnik ga lansirao u zid. Ozljede su bile tako teške da je preživio samo zahvaljujući Sidu Watkinsu koji mu je na licu mjesta pružio hitnu medicinsku pomoć. Hakkinen je nekoliko dana ležao u komi, ali nasreću je prošao bez većih posljedica. Incident je stvorio jake veze između Hakkinena i šefa momčadi Rona Dennisa, ali je otvorio i nova pitanja vezana uz sigurnost.

Finac se u potpunosti oporavio i već tri mjeseca nakon nesreće vozio F1 bolid na testnoj stazi Paul Ricard u Francuskoj. Na posljednjoj VN Australije u Adelaideu 1995. slavio je Damon Hill nakon što su mu većina konkurenata, uključujući Schumachera, odustala. Drugi je bio Olivier Panis, dva kruga iza Hilla, a treći Gianfranco Morbidelli.

Pobjednik Damon Hill (sredina) i trećeplasirani Eddie Irvine (desno) čestitaju Jacquesu Villeneuveu (lijevo) koji je u svom prvom nastupu u Formuli 1 ostvario pole positon i drugo mjesto u utrci. (10.3.1996.) Foto: Williams
Pobjednik Damon Hill (sredina) i trećeplasirani Eddie Irvine (desno) čestitaju Jacquesu Villeneuveu (lijevo) koji je u svom prvom nastupu u Formuli 1 ostvario pole positon i drugo mjesto u utrci. (10.3.1996.) Foto: Williams

Prva utrka u Melbourne Parku vozila se 1996. kada je senzacionalni debitant Jacques Villeneuve došao do pole positiona, ispred momčadskog kolege Damona Hilla, a umalo i do pobjede. Sin legendarnog Gillesa vodio je 50 krugova, ali je zbog problema s curenjem ulja morao usporiti, nakon čega ga je sustigao i prestigao Damon Hill.

Na ovoj je utrci uvedena startna procedura sa semaforima kakvu danas poznajemo. Naime, 1996. u Australiji uveden je sustav u kojem se pet crvenih svjetala pale u razmacima od jedne sekunde, a nakon što se upali peto svjetlo sva svjetla simultano se gase nakon određenog vremenskog perioda. Dotad su se koristili semafori sa crvenim i zelenim svjetlima.

Također, uvedena je samo jedna kvalifikacijska sesija subotom i pravilo 107% koje kaže da vozač koji ne ostvari vrijeme brže od 107% najbržeg vremena nema pravo nastupa u utrci.

Zanimljivo, posljednja utrka 1995. također je bila VN Australije (Adelaide), a i na njoj je pobijedio Damon Hill.

Eddie Irvine ostvario je 1999. prvu pobjedu u karijeri ispred Frentzena u Jordan Mugen-Hondi i Ralfa Schumachera u Williams Supertecu (7.3.1999.) Foto: Ferrari