Mercedesovi počeci u Formuli 1: Srebrne strijele i dva naslova Juan Manuel Fangija

STATISTIKA (nakon VN Brazila 2015.)

Do kraja 1930. ekonomska pozicija Njemačke bila je takva da je Mercedes morao gotovo do kraja srezati svoj natjecateljski program. Kad je Hitler došao na vlast, shvatio je da utrkivanje može biti jako oružje propagande te je njegova vlada ponudila oblik financiranja. Dvije su tvrtke, Mercedes-Benz i Auto Union, bile izuzetno uspješne. Izravna potpora vlade nije iznosila više od 10% budžete ijedne momčadi, ali se ostatak i više nego kompenzirao izdašnim vojnim ugovorima.

Gottlieb Daimler (1834. – 1900.) i Karl Benz (1844. – 1929.) bili su prvi proizvođači automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem. Nacistička propaganda svijetu ih je predstavljala kao prve proizvođače automobila, ali to nije bio slučaj. Preduhitrili su ih razni proizvođači automobila s parnim strojevima jer automobil nije definiran motorom s unutarnjim izgaranjem. Zašto bi inače Daimler-Benz toliko ulagao u tehnologiju gorivih ćelija?

Od 1900. godine Mercedes je bilo ime pod kojim je Daimler prodavao automobile. Tek su 1926. neovisne tvrtke Daimler i Benz spojile u jednu i nastala je marka Mercedes-Benz. Prije toga svaka od tih marki ima svoju povijest u motorsportu, veoma poznatu ako govorimo o Mercedesu.

Nova je tvrtka imala velike uspjehe u utrkivanju zahvaljujući seriji sjajnih sportskih automobila (S, SS, SSK, SSKL) koje je dizajnirao Dr. Ferdinand Porsche, a u inačicama bez blatobrana i svjetala bili su uspješni, kako u brdskim utrkama. tako i utrkama Velikih Nagrada.

Mercedes-Benz bio je uspješniji iako su 1936. krivo dizajnirali svoj automobil i povukli se prije kraja sezone. Zato su obje njemačke momčadi bile zaslužne za zlatno (ili bolje rečeno srebrno) doba tehničkog razvoja.

Mercedesovi i Auto Unionovi trkaći automobili bili su izuzetno uspješni između 1934. i 1939., a tada su ih mediji prozvali Srebrnim strijelama (njem. Silberpfeil, eng. Silver Arrows). Kasnije se isto ime koristilo i za Mercedesove F1 i sportske automobile iz 1954. i 1955.

U to vrijeme, dok još nije bilo sponzorskih ugovora, svaka je zemlja imala svoje tradicionalne boje. Talijanski automobili i danas su poznati po svojoj Rosso Corsa crvenoj, britanski po British Racing Green zelenoj, a francuski po Bleu de France plavoj boji.

Njemački automobili poput Blitzen Benza bili su bijeli, kao i tri Mercedesa koja su 1914. osvojila prva tri mjesta na VN Francuske. S druge strane, Mercedes je osvojio Targa Florio s crvenim automobilima 1922. (Giulio Masetti) i 1924. (Christian Werner) čime su se uklopili među domaće natjecatelje. Mercedes SSK (njem. Super Sport Kurz) s kojim je Rudolf Caracciola osvojio Mille Migliju 1931. zvali su Bijeli Slon.

Nadimak Srebne strijele potiče iz sljedeće priče. Međunarodna motorsport organizacija je 1934. propisala najveću težinu bez guma i goriva od 750 kg, a Mercedes-Benz W25 je uoči utrke Eifelrennen na Nurburgringu težio 751 kg. Trkaći menadžer Alfred Neubauer i njegov vozač Manfred von Brauchitsch sjetili su se ostrugati svu boju pa su dan kasnije automobili osvanuli u srebrnoj boji aluminija. Nakon što je Von Brauchitschov automobil s 350 KS slavio na utrci, rodio se nadimak Srebrne strijele.

Mercedes-Benz W125 imao je redni motor s osam cilindara obujma 5662.85 ccm i kompresorom koji je tijekom utrke imao oko 595 KS, a najviše mu je izmjereno 646 KS na 5800 o/min. Na 2000 o/min imao je 248 KS. Bio je to najjači automobil koji je dotad nastupao na Velikim Nagradama, a nadmašili su ga tek bolidi Formule 1 u ranim osamdesetim kada je počelo korištenje turbo motora.

Srebrne strijele Mercedesa i Auto Uniona 1937. su s lakoćom su postizale brzine znatno veće od 300 km/h, a tijekom rušenja brzinskog rekorda i preko 400 km/h.

Nakon što su za sezonu 1938. ograničili obujam na 3000 ccm, W125 zamijenio je W154 koji je imao V12 motor s kompresorom i 425-480 KS. Novi Mercedes-Benz W154 potpuno je novoga dizajna, a ne na temelju prethodnika W125 jer su procijenili da je zbog novih pravila to bolje rješenje nego modificiranje starog automobila.

Iako je dizajn šasije ostao isti i za 1939., karoserija je drukčija, kao i novi M163 motor koji je zamijenio stari M154 iz 1938.

Nakon drugog svjetskog rata Njemačka je isključena iz međunarodnog motorsporta do 1950. Osim toga, Daimler-Benz i Auto Union imali su i drugih problema poput podijeljene Njemačke i ponovne izgradnje uništenih tvornica. Ipak, uprava Daimler-Benza smatrala je da je vrijednost utrkivanja kao razvojne vježbe bila ključna u strategiji oporavka. Nije bilo pitanje hoće li se vratiti utrkivanju, nego kad će se vratiti, što je ovisilo o stanju tvrtke i međunarodnoj politici.

Nije bilo pitanje hoće li se Mercedes nakon Drugoga svjetskog rata vratiti utrkivanju, nego kad će se to dogoditi

Početkom 1951. Mercedes-Benz je diskretno ispitivao teren tako da su poslali dva W163 iz 1939. s 3-litrenim V12 motorom u Argentinu kako bi se natjecali na dvije utrke Formule Libre. Karl Kling i Hermann Lang završili su drugi i treći na obje utrke, iza Gonzalesova 2-litrenog Ferrarija. To je Mercedes-Benzu dalo naslutiti gdje su u odnosu na konkurenciju, ali još važnije, nije bilo negativnih reakcija na njihovo sudjelovanje.

Ubrzo je uprava Daimler-Benza odlučila da će se iduće godine vratiti utrkivanju sa sportskim automobilom temeljenom na serijskim komponentama. Pod vodstvom sjajnog inženjera Rudolfa Uhlenhauta 1952. su načinjena dva Mercedes-Benza 300 SL kupea koja su završila na prva dva mjesta na Le Mansu i Carrera Panamericani. Nakon toga su odustali od njih, načinili serijsku inačicu i posvetili se novom F1 dizajnu za početak nove 2-litrene formule.

Dizajnerski tim vođen Uhlenhautom i Hans Scherenbergom načinio je automobil koji je više izazivao poštovanje, nego uzbuđenje. Koliko god novca neka momčad imala to ne jamči nužno i uspjeh, stoga treba poštovati sve što je ostvario Daimler-Benz W196. Zanimljivo, nisu ga kopirali. Razlog je što je riječ o cijelom paketu koji može složiti samo veliki proizvođač.

Mercedes-Benz se 4. srpnja 1954. vratio utrkama Velikih Nagrada u Reimsu i to s tri automobila koje su vozili Fangio, Karl Kling i Hans Herrmann. Automobili su izgledali spektakularno jer su bili pokriveni prekrasnom aerodinamičkom karoserijom koja je savršeno odgovarala stazi u Reimsu

Staza je praktički bila trokut na čijim su vrhovima bili zahtjevni spori zavoji, s dva vrlo duga pravca i trećim koji je presječen s dva vrlo brza zavoja.

Mercedes-Benz ostvario je dvostruku pobjedu u svojoj povratničkoj utrci, ali neki su primijetili da su automobili izgledali loše u sporijim zavojima, što je potaknulo rasprave koliko je aerodinamika zapravo doprinijela njihovoj pobjedi.

Ako im je aerodinamički oblikovana karoserija bila prednost na Reimsu, na Silverstoneu se pokazala nedostatkom gdje su pokriveni kotači otežavali pozicioniranje automobila u zavojima, a problematično je bilo i upravljanje. Fangio nije mogao bolje od četvrtog mjesta, uz krug zaostatka, a njegova oštećena karoserija govorila je sama za sebe. U srednje brzim zavojima na Silverstoneu, automobil je prelazio iz podupravljanja u preupravljanje.

Fangio je osvojio svjetsko prvenstvo 1954. (prve dvije utrke pobijedio je u Maseratiju 250F), a iduće godine pridružio mu se Stirling Moss. Osim neočekivanih kvarova na VN Monaca, Mercedes-Benz dominirao je sezonom, a osvojili su i Svjetsko prvenstvo sportskih automobila gdje je Moss pobijedio na Mille Migliji, Tourist Trophyju i Targa Floriju.

Moss i Fangio zajedno su se natjecali na Le Mansu 1955. i s lakoćom su vodili u utrci u trenutku kada se momčad odlučila povući zbog velike nesreće. Jedan od njihovih vozača, Pierre Bouillon, koji se utrkivao pod pseudonimom ‘Pierre Levegh’, sudjelovao je u incidentu kojeg nije uzrokovao i zajedno s automobilom lansiran je u publiku, što je ubilo njega i više od 80 gledatelja.

Nesreću je pogrešnom procjenom uzrokovao Mike Hawthorn, a posljedice nesreće bile su velike prije svega zbog konfiguracije staze. Ni Mercedes-Benz ni ‘Levegh’ nisu bili krivi za nesreću, ali se Mercedes-Benz odlučio povući dijelom zbog užasavajućeg prizora nesreće, a dijelom i zbog toga jer nisu željeli pobijediti u takvim okolnostima.

Mercedes se povukao s vodeće pozicije na Le Mansu 1955. nakon što je njihov vozač Pierre Bouillon poginuo u jednoj od najvećih nesreća u povijesti motorsporta

Momčad je nastavila raditi na bolidima za 1956., ali su 22. listopada objavili da se povlače iz utrkivanja. Među poboljšanjima koje su spremali bio je i pogon na sva četiri kotača.