Prvo desetljeće Formule 1 bilo je prilično opasno. Sigurnost bolida bila je na vrlo niskoj razini, vozači se nisu htjeli vezati da u slučaju nesreće ne zaglave i izgore u bolidu, a staze su praktički bile javne prometnice oko kojih su bili stupovi, ograde i nasipi.
Na VN Francuske 1958. u Reimsu poginuo je Ferrarijev vozač Luigi Musso dok je na drugom mjestu jurio za momčadskim kolegom Mikeom Hawthornom. Musso je izletio u zahtjevnom Gueux zavoju, a nasip ga je katapultirao u zrak nakon čega je zadobio teške ozljede i preminuo dan kasnije u bolnici.
Luigi Musso bio je veliki rival dvojici Britanaca u Ferrariju Hawthornu i Collinsu, a upravo je Collins doživio sličnu sudbinu mjesec dana kasnije na VN Njemačke 1958. održanoj na Nürburgringu. Collins je izletio na zavoju Pflanzgarten, udario u nasip i izletio iz bolida nakon čega je glavom udario u drvo. Preminuo je u bolnici u Bonnu od teških ozljeda glave u dobi od samo 26 godina i 8 mjeseci.
Na skraćenoj utrci (15 umjesto 22 kruga) pobijedio je Tony Brooks u Vanwallu, a Mike Hawthorn bio je toliko prestravljen smrću svoga kolege Collinsa da se povukao iz utrkivanja nakon osvajanja svjetskog prvaka 1958. Bez obzira na to, Hawthorn je poginuo u automobilu, u automobilskoj nesreći 22. siječnja 1959. u Guildfordu u Engleskoj.
Bila je to jedna od najtragičnijih sezona u povijesti Formule 1 jer su četiri vozača poginula na četiri različite utrke: Luigi Musso u Ferrariju na VN Francuske na Reimsu, Mussov momčadski kolega Englez Peter Colins na VN Njemačke na Nurburgringu, Englez Stuart Lewis-Evans u Vanwallu na VN Maroka u Casablanci i Amerikanac Pat O’Connor na Indianapolisu 500.
Collins je u karijeri startao 32 utrke Formule 1 i pobijedio tri puta uz ukupno devet pobjedničkih postolja. Najbolja startna pozicija mu je drugo mjesto (dva puta), a u vodstvu je bio 127 krugova.
Najbolji rezultat na kraju sezone mu je treće mjesto 1956. kada je završio iza Juan Manuel Fangija i Stirlinga Mossa.
