
Broj utrka | 32 [1985. – 2016., Melbourne 21 (1996. – 2016.), Adelaide 11] |
Broj krugova | 58 |
Duljina kruga | 5303 m |
Duljina utrke | 307.271 km |
Rekord kruga u utrci | 1:24.105 (Michael Schumacher, 2004.) |
Apsolutni rekord kruga | 1:23.529 (Sebastian Vettel, Q3, 2011.) |
Rezultati | 2014. 2015. 2016. |
REKORDI (nakon utrke 2016.)
VOZAČI | KONSTRUKTORI | PROIZVOĐAČI MOTORA | |
Pobjede | Michael Schumacher (4) | McLaren (11) | Mercedes (10) |
Pole positioni | Ayrton Senna (6) | McLaren (10) | Renault (10) |
Najbrži krugovi | M. Schumacher i K. Räikkönen (5) | Ferrari i McLaren (8) | Ferrari i Mercedes (8) |
Pobjednička postolja | M. Schumacher i L. Hamilton (6) | McLaren (26) | Mercedes (25) |
Prvi startni red | Ayrton Senna (7) | McLaren (22) | Renault i Mercedes (18) |
Utrka u vodstvu | Michael Schumacher (7) | McLaren (21) | Mercedes (18) |
Krugova u vodstvu | Michael Schumacher (235) | McLaren (665) | Renault (541) |
Bodovi | Lewis Hamilton (110) | McLaren (294) | Mercedes (464) |
NAPOMENA: Podaci o broju krugova, duljini kruga, utrke i rekordima kruga odnose se na aktualnu konfiguraciju staze, a ostali podaci na sve održane VN Australije.
Otkako se prvi puta pojavila u kalendaru Formule 1, staza u Melbourne Parku jedno je od najpopularnijih i najprijateljskijih okruženja, čime je postala omiljena među fanovima i vozačima. Melbourne Park zamijenio je Adelaide, dotadašnje mjesto održavanja Velike Nagrade Australije.
Staza je bila predmetom rasprave zbog mjesta na kojem se nalazi jer je prema tvrdnjama prijatelja okoliša jezero Albert Park, oko kojeg se nalazi staza, pretvoreno u igralište za bogate. Unatoč tome, staza se pokazala izuzetno uspješnom.
Riječ je o privremenoj uličnoj stazi, s mješavinom brzih, neprekinutih zavoja i tehničkih dijelova skrivenih među drvećem samoga parka, a njezin jedinstveni šarm i izazov koji predstavlja čine ju idealnim mjestom za početak nove sezone Formule 1.
Staza Albert Park smještena je u poslovnom središtu Melbournea, a sastoji se od javnih prometnica i parkirališta unutar samoga parka. Konfiguracijom je najsličnija stazi Gilles Villeneuve u Montrealu koja je također smještena u javnom parku, a obje su izuzetno zahtjevne za kočnice. Također, obje staze većinom se sastoje od pravaca, sporih zavoja i šikana.
Vozači kažu da je stazu lako naučiti, s tek nekoliko zahtjevnijih mjesta. S druge strane, malo je dugih ravnih dijelova zbog čega su pretjecanja rijetka, no uvođenje dvaju DRS zona 2012. donijelo je više pretjecanja.
Staza ima prilično velike downforce zahtjeve zbog mnoštva zavoja i manjka dugih pravaca, a bitna je i stabilnost bolida prilikom naglih promjena smjera. Potrošnja guma među manjima je u kalendaru, ali zato su kočnice jako opterećene, posebno jer imaju malo vremena da se ohlade između uzastopnih kočenja.
Potreba je i vrlo dobra trakcija kako bi se što bolje ubrzalo na izlasku iz sporih šikana i nekih vrlo sporih zavoja. Zbog nesvakidašnje konfiguracije staza u Melbourneu nije najrelevantniji pokazatelj forme bolida pa zato često već na drugoj utrci sezone vidimo drukčiji odnos snaga među bolidima.
Kao i svakoj privremenoj stazi, potrebno je neko vrijeme dok se na nju položi dovoljno gume, a dotad je prilično prljava i skliska. Zato je staza u najboljem stanju u posljednjem krugu utrke.
POVIJEST
Prva Velika Nagrada Australije održala se 1928. na Phillip Islandu, a od 1985. je dio kalendara Formule 1 (tada na stazi Adelaide). Prije nego je postala domaćin utrka Formule 1, VN Australije održavala se na raznim trkalištima diljem Australije. Između 1964. i 1972. bila je utrka Tasman serije, a između 1957. i 1983. utrka Australskog vozačkog prvenstva.
Ulična staza u Adelaideu (južna Australija) bila je domaćin prve australske utrke u Formuli 1. Utrka je bila posljednja u kalendaru, a sama staza bila je vrlo zahtjevna. Vozači i momčadi obožavali su stazu i uživali u posebnoj, slavljeničkoj atmosferi koja bi ih dočekala na jugu Australije.
Prva VN Australije u sklopu prvenstva Formule 1 ujedno je bila i 50. VN Australije uopće. Na stazi dugoj 3.78 km Ayrton Senna osvojio je pole position s vremenom od 1:19.843 u svom Lotus Renaultu, a u utrci mu je glavni protivnik bio Finac Keke Rosberg u Williams Hondi. Senna je odustao u 62. krugu zbog kvara na motoru, a Rosberg je slavio s prednošću od 43 sekunde ispred Jacquesa Laffitea i Philippea Streiffa u Ligier Renaultima. Dvojac se sudario krug prije kraja kad je Streiff pokušao prestići Laffitea, oštetio ovjes na svom bolidu, ali je ipak uspio završiti treći.
Trostruki svjetski prvak Niki Lauda odvozio je svoju posljednju utrku u Formuli 1. Austrijanac je startao 16., probio se u vodstvo u 57. krugu, ali se zbog kvara na kočnicama zabio u zid i na tužan način zaključio svoju karijeru.
Utrka 1986. ponudila je borbu za naslov prvaka između Nigela Mansella i Nelsona Piqueta u Williams Hondama i Francuza Alaina Prosta u McLaren TAG Porscheu. Mansellu je treće mjesto bilo dovoljno za naslov, a Prost i Piquet trebali su pobjede uz uvjet da Mansell završi četvrti ili lošije. Finac Keke Rosberg vodio je 62 kruga, ali puknuta guma oštetila je njegov McLaren TAG te je morao odustati.

Mansell je 20 krugova prije kraja bio na željenom trećem mjestu, ali mu je na Brabham ravnini spektakularno pukla stražnja guma pri brzini od gotovo 300 km/h i teško oštetila njegov bolid. Britanac se uspio zaustaviti i proći bez ozljeda, a vodstvo je preuzeo Prost. Mansellov momčadski kolega Piquet pozvan je u boks na promjenu guma kako se ne bi ponovio scenarij sličan Mansellovom, što je Prostu omogućilo da bez većih problema pobijedi u utrci i osvoji naslov prvaka s dva boda prednosti ispred Mansella i tri ispred Piqueta. Williams Honda već je ranije osigurala naslov konstruktorskog pobjednika.
Gerhard Berger slavio je 1987. u svom Ferrariju, a Senna je završio drugi prije nego je diskvalificiran zbog tehničkih nepravilnosti u posljednjoj utrci za Lotus. Tako je Bergerov momčadski kolega Michele Alboreto osvojio drugo mjesto čime je upotpunio dvostruku pobjedu za momčad iz Maranella.
Godine 1988. vozila se posljednja utrka u turbo eri, a Alain Prost osvojio je sedmu pobjedu te godine ispred svježe okrunjenog prvaka, momčadskog kolege Ayrtona Senne i trećeplasiranog Nelsona Piqueta u Lotusu, čime su Hondini turbo motori zauzeli cijelo pobjedničko postolje. Također, dominantni bolidi McLaren Honde osvojili su 15. pole position i 15. pobjedu u 16 utrka te sezone.
Godinu dana kasnije uvjeti uoči same utrke bili su toliko loši da su neki vozači, među njima i Prost, odbili startati utrku zbog previše vode na stazi (posebno na Brabham ravnini). Utrka se vozila samo dva tjedna nakon kontroverzne VN Japana u kojoj je Prost zatvorio vrata Senni i uzrokovao sudar dvaju McLarenovih vozača. Senna je nastavio i pobijedio, a Prost je odustao. Ipak, Senna je diskvalificiran zbog nepropisno odvožene šikane čime je prvak postao Prost. McLaren se žalio na odluku sudaca pa je Senna teoretski još uvijek bio u borbi za naslov.

Start utrke bio je odgođen zbog loših uvjeta te se raspravljalo treba li se uopće voziti. Senna je startao s pole positiona i htio je nastupiti na utrci. Iako je kiša još uvijek padala, vozači su odlučili startati utrku (uključujući Prosta). I dok je Francuz odlučio odustati već nakon jednoga kruga, Senna je nastavio i jurio najbrže što je mogao. Na kraju prvoga kruga, u kojem je Pierluigi Martini u Minardiju zadržavao Boutsena i Patresea u Williamsima, Senna je bio zapanjujućih devet sekundi ispred Martinija. Williamsi su ubrzo prošli Martinija u Minardiju, ali na kraju trećega kruga Senna je bio već 23 sekunde ispred.
Iako je imao ogromnu prednost koja je i dalje rasla, Senna je nastavio pritiskati. U 13. krugu, na Brabham ravnini, Senna je stigao do Martina Brundlea u Brabham Juddu koji mu se maknuo u stranu kako bi ga Brazilac prestigao za krug, ali Senna to nije vidio od silne vode te se zabio u njega, nakon čega mu je otpao prednji lijevi kotač. Senna je nakon sudara odustao, a utrku je osvojio Boutsen u Williamsu nakon isteka dva sata predviđena za trajanje utrke.
Petstota utrka Svjetskog prvenstva Formule 1 vozila se 1990. upravo na Adelaideu, ponovno nakon kontroverznih događaja na prethodnoj utrci u Japanu. Senna se zabio u Prosta u prvom krugu utrke i osvojio svoj drugi naslov svjetskoga prvaka.
VN Australije 1990. bila je izuzetno zanimljiva utrka. Senna je vodio 61 krug, ali se razbio nakon problema s mjenjačem. Utrka se tada pretvorila u napetu borbu između Nelsona Piqueta u Benetton Fordu i Nigela Mansella u Ferrariju. Mansell se probijao kroz poredak i rušio rekord staze u potjeri za bivšim momčadskim kolegom u Williamsu, a utrke je umalo završila katastrofalno za obojicu nakon što se Britanac umalo zabio u Brazilca na Brabham ravnini. Pobijedio je Piquet ispred Mansella i Prosta.
Prije same utrke nastala je kontroverza oko tradicionalnog slikanja vozača na posljednjoj utrci sezone koja je uključivala i posebnu fotografiju s svjetskim prvacima (Fangio, Brabham, Stewart, Lauda, Piquet, Hunt, Jones, Hulme, Senna i Prost). Alain Prost još uvijek je bio bijesan zbog Senninog poteza na VN Japana i nije htio biti s njim na istoj fotografiji.
Utrka 1991. vozila se u izuzetno teškim kišnim uvjetima te je prekinuta nakon 14 od 82 kruga, a pobjednikom je proglašen u tom trenutku vodeći Senna. Prost je nakon VN Japana potjeran iz Ferrarija zbog neprimjerenih komentara o bolidu (da se vozi poput kamiona) te nije nastupio na utrci. VN Australije 1991. najkraća je utrka u povijesti Formule 1 – trajala je samo 52 kilometra, odnosno 24 minute, a ujedno je bila i posljednja utrka Nelsona Piqueta.
Senna je 1992. jako pritiskao kako bi držao korak s novim svjetskim prvakom, Nigelom Mansellom u Williamsu, što je završilo Senninim zabijanjem u stražnji kraj Mansellova Williamsa u posljednjem zavoju. Mansellu je to bila posljednja utrka u Formuli 1 nakon čega se nastavio utrkivati u američkoj CART seriji. Na utrci je slavio Sennin momčadski kolega Gerhard Berger.

Ayrton Senna slavio je na VN Australije 1993. što mu je bila 41. i posljednja pobjeda u karijeri, u posljednjoj utrci za McLaren s kojim je osvojio sva tri naslova prvaka. Drugi je bio Alain Prost u Williamsu, svjetski prvak 1993. kojem je to bila i posljednja utrka u karijeri. Senna je svog najvećeg rivala zagrlio na pobjedničkom postolju. U to je vrijeme objavljeno da će se VN Australije od 1996. voziti u Melbourneu.
Vikend za pamćenje odvio se 1994. kada je Damon Hill, nakon pobjede na prethodnoj utrci u Japanu, u Australiju stigao samo bod iza vodećeg Michaela Schumachera. Nigel Mansell, koji se vratio u Formulu 1 kako bi zamijenio tragično preminulog Ayrtona Sennu, bio je na pole positionu, ali je nakon lošijeg starta pao iza Hilla i Schumachera.

Schumacher je u 36. krugu izletio sa staze nakon čega ga sustiže Hill i zauzima unutarnju liniju za idući zavoj. Schumacher je zatim skrenuo u Hilla (namjerno ili ne prosudite sami), nakon čega je njegov Benetton završio na dva kotača i završio u gumenim barijerama. Hill je iz sudara izašao s oštećenim ovjesom zbog čega je morao odustati. Naslov prvaka tako je na kontroverzan način pripao Michaelu Schumacheru, a Nijemcu je to bio prvi naslov prvaka u karijeri.
Hillov momčadski kolega u Williamsu, 41-godišnji Nigel Mansell pobijedio je u utrci čime je postao najstariji pobjednik u Formuli 1 još od Jacka Brabhama 1970.
Mika Hakkinen je 1995. doživio tešku nesreću nakon što mu je u kvalifikacijama pukla guma, a rubnik ga lansirao u zid. Ozljede su bile tako teške da je preživio samo zahvaljujući Sidu Watkinsu koji mu je na licu mjesta pružio hitnu medicinsku pomoć. Hakkinen je nekoliko dana ležao u komi, ali nasreću je prošao bez većih posljedica. Incident je stvorio jake veze između Hakkinena i šefa momčadi Rona Dennisa, ali je otvorio i nova pitanja vezana uz sigurnost.
Finac se u potpunosti oporavio i već tri mjeseca nakon nesreće vozio F1 bolid na testnoj stazi Paul Ricard u Francuskoj. Na posljednjoj VN Australije u Adelaideu 1995. slavio je Damon Hill nakon što su mu većina konkurenata, uključujući Schumachera, odustala. Drugi je bio Olivier Panis, dva kruga iza Hilla, a treći Gianfranco Morbidelli.

Prva utrka u Melbourne Parku vozila se 1996. kada je senzacionalni debitant Jacques Villeneuve došao do pole positiona, ispred momčadskog kolege Damona Hilla, a umalo i do pobjede. Sin legendarnog Gillesa vodio je 50 krugova, ali je zbog problema s curenjem ulja morao usporiti, nakon čega ga je sustigao i prestigao Damon Hill.
Na ovoj je utrci uvedena startna procedura sa semaforima kakvu danas poznajemo. Naime, 1996. u Australiji uveden je sustav u kojem se pet crvenih svjetala pale u razmacima od jedne sekunde, a nakon što se upali peto svjetlo sva svjetla simultano se gase nakon određenog vremenskog perioda. Dotad su se koristili semafori sa crvenim i zelenim svjetlima.
>>UPOZNAJTE F1: Startna procedura
Također, uvedena je samo jedna kvalifikacijska sesija subotom i pravilo 107% koje kaže da vozač koji ne ostvari vrijeme brže od 107% najbržeg vremena nema pravo nastupa u utrci.
>>UPOZNAJTE F1: Treninzi i kvalifikacije
Zanimljivo, posljednja utrka 1995. također je bila VN Australije (Adelaide), a i na njoj je pobijedio Damon Hill.

Utrka 1999. donijela je Eddieu Irvineu prvu pobjedu u karijeri, nakon odustajanja oba McLarena i velikih problema za Michaela Schumachera. Utrku je završilo osam vozača, a Irvine je do kraja karijere pobijedio još samo tri puta (sve 1999.).
Utrka u Melbourneu samo dva puta nije bila prva u kalendaru – 2006. bila je treća, iza Bahraina i Malezije, a 2010. druga iza Bahraina.
Fernando Alonso i Kimi Raikkonen oboje su debitirali 2001. u Melbourneu, oboje su završili utrku (Kimi 6. u Sauberu, Alonso 12. u Minardiju) i oboje su na toj stazi upisali desete pobjede u karijeri (Alonso 2006., Raikkonen 2007.). Bila je to ujedno i utrka na kojoj se Michelin vratio u Formulu 1.
Nažalost, utrku 2001. pamtit ćemo i po tragično preminulom sucu uz stazu, Grahamu Beveridgeu. Jacques Villeneuve se u četvrtom krugu zabio u Ralfa Schumachera, a leteći kotač s Villeneuveovog bolida prošao je kroz zaštitnu ogradu i pogodio suca koji je kasnije preminuo od posljedica nesreće.
Svi pamtimo spektakularne starteve, a kada je još riječ o spektakularnom početku sezone, nemoguće je zaboraviti VN Australije 2002. Nasreću, nitko nije ozlijeđen.
U toj je utrci pobijedio Michael Schumacher ispred Montoye, a prvo pobjedničko postolje i prvi najbrži krug u karijeri ostvario je Kimi Raikkonen, u svojoj prvoj utrci za McLaren.

Utrka 2003. godine označila je i kraj najduže sekvence uzastopnih pojavljivanja nekog vozača na pobjedničkom postolju. Michael Schumacher je sve utrke od VN SAD-a 2001. pa sve do VN Japana 2002. završio na pobjedničkom postolju. Također, sve te utrke startao je s nekog od prva tri mjesta. VN Australije 2003. Schumacher je završio četvrti čime je prekinuta najduža serija pobjedničkih postolja u povijesti Formule 1 (19 utrka).
Michael Schumacher i Ferrari šokirali su svijet Formule 1 dominantnim nastupom na VN Australije 2004., a pokazalo se da će Nijemac kasnije lako doći do sedmoga naslova, petog uzastopnog za Ferrari. Giancarlo Fisichella iskoristio je promjenjive uvjete u kvalifikacijama koji su u potpunosti ispremiješali startni poredak. Talijan je došao do uvjerljive pobjede s pole positiona, ispred Barrichella i Alonsa. Na njegovu žalost, ta pobjeda mu je bila jedina u sezoni, uz tek još dva pobjednička postolja. Njegov momčadski kolega Alonso ostvario je sedam pobjeda i 15 pobjedničkih postolja u sezoni i postao tada najmlađi svjetski prvak u povijesti Formule 1.
Alonso je slavio u Melbourneu i 2006. iako je tada to bila treća utrka prvenstva. Španjolac je nakon borbe sa sedmerostrukim svjetskim prvakom Michaelom Schumacherom osvojio drugi uzastopni naslov prvaka i započeo četverogodišnji niz u kojem pobjednik u Melbourneu osvaja i naslov prvaka. Dosad je to uspijevalo Hillu (1996.), Hakkinenu (1998.), Schumacheru (2000., 2001., 2002. i 2004.), Vettelu (2011.), Hamiltonu (2008. i 2015.) i Rosbergu (2016.).
Kimi Raikkonen uvjerljivo je slavio 2007. s pole positiona u debitantskoj utrci za Ferrari ispred McLarenova dvojca Alonso – Hamilton, dok je 2008. najbrži bio Lewis Hamilton, također s pole positiona. I Raikkonen i Hamilton postali su prvaci nakon osvajanja prvih utrka 2007. i 2008.
Prvo pobjedničko postolje u F1 karijeri u Melbourne Parku su ostvarila oba današnja Mercedesova vozača – Hamilton 2007. u McLarenu, a Rosberg 2008. u Willamsu – a isto su postigli i Vitaly Petrov (2011. u Renaultu) i Kevin Magnussen (2014. u McLarenu).

Jenson Button i Brawn GP šokirali su 2009. cijeli svijet Formule 1. U pretežno bijeloj boji, s nešto fluourescentno zelene, bez ikakvih sponzora, Brawnov bolid, kodnog imena BGP 001, pojavio se na testiranjima i odmah privukao pozornost svih u Formuli 1. Bio je vrlo brz, izgledao je dobro, stabilno i uravnoteženo te su svi bili pomalo skeptični – momčad koja nije znala hoće li uopće nastupiti na prvoj utrci sezone sad izgleda kao kandidat za pobjedu.
Brawn je u kvalifikacijama u Melbourneu ostvario ono što su svi donekle i očekivali i zauzeo prvi startni red. Jenson je bio na pole positionu, a uslijedila je i dvostruka pobjeda. I Jenson je, baš kao i Kimi 2007. i Lewis 2008. osvojio naslov prvaka nakon što je slavio na prvoj utrci sezone u Australiji.
Melbourne Park., prvi puta nakon 2006., nije bio domaćin prve utrke sezone 2010. Slavio je Jenson Button u McLarenu u promjenjivim uvjetima čime je upisao drugu uzastopnu pobjedu na ovoj stazi i to u dva različita bolida. Ipak, motor je u oba slučaja bio Mercedesov.
Vettel je dominirao kvalifikacijama i utrkom 2011. kada je Red Bull pokazao svoju nadmoć i prednost koju imaju u tehnologiji korištenja ispušnih plinova u aerodinamičke svrhe. Nijemac je u 3. kvalifikacijskoj rundi odvozio apsolutni rekord kruga na Albert Parku (1:23.529), a bilo je nevjerojatno gledati s kojom lakoćom bolid prelazi preko rubnika i umjetnih zelenih površina na izlazu uz zavoja. Trakcija je bila nevjerojatna zahvaljujući ogromnom pritisku koji je stvarao difuzor potpomognut ispušnim plinovima, a Vettel je znao izvući maksimum iz takvog bolida (0.778 s brži od Hamiltona i 0.866 s brži od momačdskog kolege Webbera).

Jenson Button 2012. dolazi do treće pobjede u Melbourne Parku nakon što je s drugoga mjesta na startu prestigao najbržeg čovjeka u kvalifikacijama, momčadskog kolegu Lewisa Hamiltona. Vettel ponovno dominira kvalifikacijama 2013., ali do pobjede dolazi Kimi Raikkonen u Lotusu zahvaljujući boljem korištenju super soft i soft guma koje je Pirelli donio u Australiju.
Rosberg 2014. stiže do uvjerljive pobjede nakon Hamiltonovih problema na samome startu utrke, a isprve drugoplasirani Ricciardo u Red Bullu diskvalificiran je zbog nepoštivanja ograničenja protoka goriva od 100 kg/h (Red Bullovi senzori pokazivali su druga očitanja od FIA-inih). Drugo i treće mjesto tako su pripali McLarenovim vozačima Magnussenu i Buttonu.
Hamilton je u obranu naslova krenuo uvjerljivim pole positionom (1:26.327, 0.594 s ispred Rosberga), a u nedjelju je stigao do sigurne pobjede, 1.360 s ispred Rosberga. Mercedes je nakon uvjerljivih testiranja moć pokazao i na prvoj utrci sezone i bilo je jasno da nas 2015. očekuje još jedna sezona njihove dominacije. Treći je završio Sebastian Vettel u preporođenom Ferrariju.

Nakon katastrofalnog debija novog eliminacijskog kvalifikacijskog sustava Mercedesi su i 2016. u Australiji osvojili prvi startni red, a Hamilton je osvojio 50. pole position u karijeri i prekinuo Rosbergov niz od šest pole positiona s kraja 2015. U utrci Ferrariji sjajno startaju i preuzimaju vodeće dvije pozicije ispred Rosberga, a Hamilton je u prvom zavoju pao iza Masse i Verstappena.
Utrku je obilježila zastrašujuća nesreća Fernanda Alonsa koji je na kočenju za treći zavoj pogodio stražnji lijevi kotač Haasa Estebana Gutierreza te se nakon višestrukih prevrtanja u zraku izvukao iz uništenog McLarena. Španjolac je zadobio napuknuće rebara te je propustio iduću utrku u Kini.
Nakon prekida utrke u 17. krugu Ferrarijevi vozači odlučili su se za supersoft gume, a Mercedesovi za medium gume na kojima su došli do kraja utrke. Rosberg je slavio ispred Hamiltona kojeg je pretkraj utrke sustigao Vettel, ali je izletio u predzadnjem zavoju i odustao od potjere. Vettel je završio treći, a Romain Grosjean u Haasu senzacionalan šesti nakon što su jedinu promjenu guma obavili za vrijeme prekida utrke.
Posljednji rezultati:
|