Najava VN Njemačke i osvrt na bogatu povijest od 1907.

REKORDI (nakon utrke 2018.)

NAPOMENA: Podaci o broju krugova, duljini kruga, utrke i rekordima kruga odnose se na aktualnu konfiguraciju staze, a ostali podaci na sve održane VN Njemačke.

SATNICA 2019.

I dok je ime Hockenheim i dalje legendarno, staza više nije kao što je nekad bila. Naime, jedva da je i sjena nekadašnje staze koja je uz Monzu bila najbrža staza u kalendaru.

Dugi ravni dijelovi koji su prolazili kroz šumu, isprekidani šikanama, nestali su krajem 2001. kada je odlučeno da će se konfiguracija staze promijeniti ili će utrka biti pomaknuta negdje drugo. Iako je odluka bila kontroverzna i nimalo popularna, na kraju je omogućila Hockenheimu ostanak u kalendaru, a Hermann Tilke 2002. stazi je podario novi izgled.

Staza je skraćena sa 6.7 km na 4.5 km, a kako više ne prolazi kroz šumu, postala je stadionska staza. Osim prepoznatljive Motodrom sekcije na kraju kruga, novi je dizajn staze neprepoznatljiv. Unatoč zanimljivim utrkama koje su uslijedile, promjene su naišle na oštre kritike u svijetu Formule 1.

“Izvadili su srce nečemu što je bilo vrlo posebno, vrlo emocionalno, nešto što je imalo svoj duh,” žalio je Ron Dennis, bivši šef McLarena.

Danas se Hockenheim izmjenjuje s Nurburgringom kao domaćin VN Njemačke kako bi podijelili troškove održavanja utrke – od 2007. Nurburgring je domaćin u neparnim godinama, Hockenheim u parnim.

Najbolja prilika za pretjecanje je ukosnica na kraju dugog ravnog dijela, odnosno zavoj broj 6. Vozač koji je prestignut u tom zavoju može uzvratiti već i idućem sporom lijevom zavoju, što zna rezultirati zanimljivim borbama, poput one Montoye i Raikkonena 2002.

I dok su na prijašnjoj verziji staze bolidi jurili s niskim downforceom kako bi imali što veću brzinu na pravcu, od 2002. je situacija nešto drukčija zbog samo jednog dugog ravnog dijela (koji nije potpuno ravan, ali se prolazi punim gasom). Naime, na novoj konfiguraciji potrebno je daleko više downforcea nego prije zbog više zavoja, posebno u 2. i 3.sektoru. Gume se prilično jako troše, dok su kočnice prosječno opterećene.

Start je često vrlo zanimljiv zbog vrlo brzog prvog zavoja, a najbolji primjer je 2003.godina kada su u sudaru sudjelovali Raikkonen, R.Schumacher i Barrichello.

POVIJEST

Počeci VN Njemačke sežu još u 1907. kada se održala prva Kaiserpreis utrka na 118 km dugom krugu kojeg su činile javne prometnice u blizini Frankfurta, a utrka je završila tragično jer su Otto Göbel i njegov suvozač Ludwig Faber poginuli od posljedica nesreće. Druga utrka koja je prethodila VN Njemačke bila je Prinz-Heinrich-Fahrt koja je ime dobila po pruskom princu Albertu Wilhelmu Heinrichu i koja se vozila od 1908. do 1911., a najpoznatiji pobjednik svakako je Ferdinand Porsche koji je slavio 1910.

Prva Velika Nagrada Njemačke održana je 1926. na trkaćoj stazi AVUS na jugoistoku Berlina (njem. Automobil Verkehrs und Übungs-Straße, eng. Automobile Traffic and Practice Road) koja se sastojala od dva deset kilometara duga pravca i dva oštra lijeva zavoja.

Prvu utrku održanu po teškoj kiši osvojio je 25-godišnji Nijemac Rudolf Carracciola u Mercedesu, a utrku je obilježio i Adolf Rosenberger koji se zabio u sudačku kućicu pokraj staze i ubio troje ljudi. Staza se smatrala izuzetno opasnom pa se VN Njemačke preselila na Nürburgring.

Velika Nagrada Njemačke preselila se na novu 28.3 km dugu stazu Nürburgring koja je smještena u planinskoj regiji Eifel u zapadnoj Njemačkoj, a prva utrka održala se 1927. (ADAC Eifelrennen). Utrka 1935. jedna je od najznačajnijih jer je talijanska legenda Tazio Nuvolari u slabašnom i tehnološki zastarjelom Alfa Romeu po kiši pobijedio superiorne Mercedese i Auto Unione pred 350 000 gledatelja. Drugoplasirani Hans Stuck završio je dvije minute iza Nuvolarija.

Utrku 1936. osvojio je Nijemac Bernd Rosemayer u Auto Unionu, a Rudolf Caracciola 1937. ponovno slavi u Mercedesu. Vozač Auto Uniona Ernst Von Delius poginuo je od posljedica sudara s Britancem Richardom Seamanom u Mercedesu koji je zadobio manje ozljede i pobijedio na istoj utrci 1938.

Godine 1939. izgrađena je nova staza Deutschlandring koja je trebala biti domaćin VN Njemačke 1940., ali se utrka nije održala zbog Drugog svjetskog rata. Caracciola je svoju šestu pobjedu na VN Njemačke ostvario 1939. koja se zbog posljedica rata nije vozila sve do 1951.

Nakon Drugoga svjetskog rata Nurburgring je bio domaćin utrke Formule 2 1950. koju je osvojio Alberto Ascari, a 1951. na istoj stazi (22,8 km) održala se i prva utrka Svjetskog prvenstva Formule 1. Pobjednik je ponovno bio Alberto Ascari u Ferrariju, kao i 1952., a 1953. je slavio još jedan Talijan, Nino Farina, također u Ferrariju.

Fangio je na Nürburgringu prvi puta slavio 1954. u Mercedesu W196, a te godine na treningu je poginuo argentinski vozač Onofre Marimon u Maseratiju 250F. Iduće godine dogodila se najtragičnija nesreća u povijesti motorsporta kada su na utrci 24h Le Mansa 1955. poginuli Mercedesov vozač Pierre Levegh i 83 gledatelja, devet je preminulo od posljedica ozljeda, a ozlijeđeno ih je još 140. Zbog toga se nije vozila VN Njemačke 1955. jer su utrke diljem Njemačke zabranjene (i u većem dijelu Europe) dok se ne unaprijedi sigurnost staza.

Juan Manuel Fangio ponovno je slavio na Nürburgringu 1956. u Ferrariju D50 pri čemu je startao s pole positiona, odvozio najbrži krug i vodio sve krugove utrke što mu je bio drugi Grand Chelem u karijeri nakon Monaka 1950. u Alfa Romeu 158.

Na VN Njemačke 1957. su zajedno s F1 bolidima nastupali i bolidi Formule 2, a staza je na određenim mjestima dobila novi asfalt umjesto raspadajuće betonske podloge. Juan Manuel Fangio je spektakularnom vožnjom došao do 24. i posljednje pobjede u karijeri koja mu je donijela peti naslov svjetskog prvaka. Fangiova posljednja pobjeda smatra se jednim od najboljih nastupa u povijesti motorsporta.

Argentinac je startao s pole positiona u Maseratiju 250F i vodio ispred Britanaca Mike Hawthorna i Petera Colinsa u Ferrarijima D50. Fangio je na pola utrke (u 11. krugu) otišao u boks po gorivo s prednošću od 22 sekunde, ali zaustavljanje je umjesto planiranih 30 sekundi trajalo minutu i 18 sekundi pa se Argentinac vratio 51 sekundu iza vodećeg dvojca iz Ferrarija.

Fangio je počeo voziti na samoj granici i smanjivati zaostatak za vodećima po nekoliko sekundi po krugu, a rekord staze rušio je devet puta. Najbrži krug (9:17.4) bio je 8.2 sekunde brži od njegovog pole position kruga. U pretposljednjem, 21. krugu prelazi Petera Collinsa, a uskoro i vodećeg Mikea Hawthorna.

“Do te utrke nijednom nisam toliko zahtjevao od sebe ili automobila. Kad god zatvorim oči kao da sam ponovno u toj utrci, jureći zavojima u kojima nikad prije nisam imao hrabrosti toliko pritiskati,” rekao je Juan Manuel Fangio.

Na VN Francuske 1958. u Reimsu poginuo je Ferrarijev vozač Luigi Musso dok je na drugom mjestu jurio za momčadskim kolegom Mikeom Hawthornom. Musso je izletio u zahtjevnom Gueux zavoju, a nasip ga je katapultirao u zrak nakon čega je zadobio teške ozljede i preminuo dan kasnije u bolnici.

Luigi Musso bio je veliki rival dvojici Britanaca u Ferrariju Hawthornu i Collinsu, a upravo je Collins doživio sličnu sudbinu mjesec dana kasnije na VN Njemačke 1958. održanoj na Nürburgringu. Collins je izletio na zavoju Pflanzgarten, udario u nasip i izletio iz bolida nakon čega je glavom udario u drvo. Preminuo je u bolnici u Bonnu od teških ozljeda glave u dobi od samo 26 godina i 8 mjeseci.

Na skraćenoj utrci (15 umjesto 22 kruga) pobijedio je Tony Brooks u Vanwallu, a Mike Hawthorn bio je toliko prestravljen smrću svoga kolege da se povukao iz utrkivanja nakon osvajanja svjetskog prvaka 1958. Bez obzira na to, Hawthorn je poginuo u automobilu, u automobilskoj nesreći 22. siječnja 1959. u Guildfordu u Engleskoj.

Flamma Breschi, Mussova djevojka, kasnije je u televizijskom dokumentarcu The Secret Life of Enzo Ferrari iznijela detalje antagonizma između Mussa i dvojice Britanaca u Ferrariju Hawthorna i Collinsa.

Englezi su se udružili i dogovorili da će u slučaju pobjede jednoga od njih podijeliti novčanu nagradu, a zajedno su radili protiv Mussa. Ferrari je od strašnog rivalstva profitirao jer su vozači išli brže što su više pritiskali jedni druge. Breschi je otkrila da je Musso bio u dugovima i silno htio osvojiti VN Francuske koja je nosila najveću novčanu nagradu.

Nakon Mussove smrti Breschi je ispred hotela zatekla Collinsa i Hawthorna kako se smiju i igraju nogomet s praznom limenkom piva. U idućih pola godine poginuli su i Collins i Hawthorn, a njegova je tadašnja djevojka, prema vlastitim riječima, pronašla svoj mir.

VN Njemačke 1959. održala se na izuzetno brzoj stazi AVUS (Automobil-Verkehrs und Übungsstraße, eng. Automobile traffic and training road) u Berlinu koja se sastojala od dvije 4 kilometra duge trake Autobahna i dva lijeva zavoja, a na sjevernom od ta dva zavoja 1937. je od cigle konstruiran 9 metara visok nagib od 43 stupnja bez ikakve ograde na vrhu kojeg su zvali Zid smrti (eng. Wall of Death). Upravo je na tom zavoju u utrci sportskih automobila prije glavne utrke izletio Jean Berhra, ispao iz svog Porschea RSK, glavom udario u stup koji je držao jednu od zastava i preminuo od ozljeda glave.

Utrka je jedinstvena u povijesti Formule 1 jer se održana u dvije vožnje po 30 krugova, a slavio je Tony Brooks u Ferrariju ispred momčadskih kolega Dana Gurneya i Phila Hilla.

VN Njemačke 1960. bila je samo utrka Formule 2 na manjoj Južnoj petlji (Sudschleife, eng. South Loop) duljine 7.7 km, a utrka Formule 1 nije se održala zbog manjka interesa za utrkom na Nurburgringu zbog nedostatka njemačkih vozača. Bila je to namjerna odluka njemačkog ADAC-a, a zbog istog razloga se VN Njemačke 1959. održala na superbrzom AVUS-u. Ipak, 1960. vozači nisu htjeli ponovno voziti utrku Formule 1 na AVUS-u te utrka nije održana.

Velika Nagrada Njemačke 1961. se vratila na Nurburgring, a Britanac Stirling Moss u privatnom Lotus Climaxu pobijedio brže i jače Ferrarije Amerikanca Philla Hilla i Nijemaca Wolfganga Von Tripsa zahvaljujući vještoj vožnji po kiši i pametnom izboru guma. Vozilo se 15 krugova na 22.8 km dugoj stazi, a ista udaljenost vozit će se do 1968. kada se vozilo krug manje.

Britanac Graham Hill slavio je 1962. u BRM-u ispred sunarodnjaka Johna Surteesa i Amerikanca Dana Gurneya, a 1963. je pobijedio Surtees u Ferrariju 156/63 ispred Jima Clarka u revolucionarnom Lotusu 25 koji je te godine slavio na 7 od 10 utrka i osvojio svoj prvi naslov prvaka.

Surtees je ponovno slavio 1964. ostvarivši hat trick (pobjeda, pole position i najbrži krug), a na toj je utrci poginuo nizozemski vozač Carel Godin de Beaufort koji je izletio na treningu u zavoju Bergwerk, pogodio drvo, a kasnije preminuo od ozljeda. Surtees je te godine u Ferrariju osvojio svoj prvi i jedini naslov F1 prvaka, a jedini je vozač u povijesti koji je osvojio naslove svjetskog prvaka u Formuli 1 i najvišoj motociklističkoj klasi 500 cc (1958. 1959. i 1960. na MV Agusti).

Jim Clark u Lotusu 33 slavio je na VN Njemačke 1965. što mu je bila šesta pobjeda u šest nastupa te sezone i osvojio drugi naslov svjetskog prvaka. Clark je na toj utrci ostvario svoj osmi i posljednji Grand Chelem u karijeri (pobjeda, pole, najbrži krug i vodstvo u svim krugovima) što ga i danas drži na prvom mjestu svih vremena ispred Michala Schumachera i Alberta Ascarija koji ih imaju po pet. Legendarni Škot propustio je VN Monaka 1965. kako bi se natjecao na Indyju 500 kojeg je osvojio i postao jedini vozač u povijesti koji je u istoj godini osvojio Indy 500 i naslov svjetskog prvaka u Formuli 1.

Jack Brabham slavio je u promjenjivim vremenskim uvjetima 1966. nakon borbe s Johnom Surteesom u Cooper Maseratiju, a Britanac John Taylor poginio je nakon što je naletio na F2 bolid Jacky Ickxa (Matra MS5) i razbio svoj Brabham BT11 koji se zapalio. Taylor je zadobio teške opekline od kojih je kasnije preminuo.

Australac Denny Hulme postao je svjetski prvak 1967. u Brabhamu BT24 sa samo dvije pobjede – jednu je ostvario u Monaku, a drugu upravo u Njemačkoj na Nurburgringu. Slavio je ispred momčadskog kolege Jacka Brabhama i Chrisa Amona u Ferrariju. Te godine dodana je šikana prije bokseva kako bi se bolidi usporili, ali Jim Clark svejedno je bio 12.4 sekunde brži od svog pole positiona iz 1966.

Jackie Stewart ostvario je fantastičnu pobjedu 1968. na kišnom i maglovitom Nurburgringu u Matri Ford MS10 s 4 minute i 3 sekunde prednosti ispred Grahama Hilla u Lotus Fordu. Škot je na putu prema četvrtoj od ukupno 27 pobjeda u karijeri već nakon prvog od 14 krugova imao 30 sekundi prednosti ispred Hilla.

Belgijac Jacky Ickx je 1969. na Nürburgringu u Brabhamu BT26A ostvario drugu F1 pobjedu u karijeri, manje od dva mjeseca nakon što je osvojio 24h Le Mansa u Fordu GT40, prvi od ukupno šest puta. Ickx je loše startao, probijao se kroz poredak i nakon borbe sa Stewartom preuzeo vodstvo u 5. krugu. Na istoj utrci na treningu je poginuo Gerhard Mitter u bolidu Formule 2 (BMW 269) nakon kvara na stražnjem ovjesu.

Nakon što je 28-godišnji Piers Courage poginuo 21. lipnja 1970. na nizozemskom Zandvoortu, Udruga vozača Velike Nagrade (eng. Grand Prix Drivers’ Association) je na sastanku u Londonu odlučila bojkotirati opasni Nürburgring dok se ne izvrše potrebne sigurnosne promjene. Kako promjene nisu mogle biti izvršene na vrijeme, VN Njemačke 1970. prebačena je na 6,789 km dugu stazu Hockenheim. Pole position pripao je Ickxu u Ferrariju, ali na kraju je slavio Jochen Rindt u Lotusu, samo 0.7 sekundi ispred Ickxa koji je odvozio i najbrži krug.

Utrka se 1971. vratila na modicifirani Nürburgring koji sada bio ravniji i opremljen sigurnosnim barijerama i izletnim zonama gdje je to bilo moguće. Staza je postala sigurnija, ali i dalje je bila najopasnija u kalendaru (Jackie Stewart nazvao ju je ‘Zeleni Pakao’), a posebno opasne bile su uske dionice i skokovi na mjestima poput Flugplatza i Pflanzgartena.

Stewart je osvojio prvu utrku na modificiranom Nürburgringu u Tyrrell Fordu 003 ispred momčadskog kolege Francoisa Ceverta i povećao svoju prednost u ukupnom poretku na velika 32 boda ispred Jacky Ickxa u Ferrariju.

Stewart se 1972. razbio u posljednjem krugu nakon okršaja s Clayom Regazzonijem u Ferrariju koji je uspio završiti drugi iza dominantnog momčadskog kolege Jackyja Ickxa. Belgijac je na Nürburgringu 1972. ostvario svoj jedini Grand Chelem u karijeri. Osim što je pobijedio s pole positiona s prednošću od 48 sekundi, Ickx je odvozio najbrži krug i vodio u svih 14 krugova utrke u svom Ferrariju 312B2-72.

U svojoj posljednjoj F1 sezoni 1973. Jackie Stewart je treći put slavio na Nürburgringu što mu je bila 27. i posljednja pobjeda u karijeri. Škot je slavio ispred momčadskog kolege Francoisa Ceverta u Tyrrell Fordu 006, a te godine osvojio je i treći naslov prvaka. Niki Laudaje zbog kvara na ovjesu razbio na Kesselchenu u drugome krugu i slomio ručni zglob zbog čega je za dva tjedna propustio svoju domaću utrku u Austriji.

Novozelanđanin Howdon Ganley je 1974. u Makiju F101 imao je veliki sudar na Hatzenbach sekciji, a kako je i godinu dana ranije izletio na Nürburgringu odlučio je okončati karijeru na kraju 1974. Clay Regazzoni slavio je u Ferrariju 312B3 nakon što su se njegov momčadski kolega Niki Lauda i Južnoafrikanac Jody Scheckter u Tyrrellu sudarili u prvom krugu. Scheckter je uspio završiti drugi, 50.7 sekundi iza Regazzonija, a Lauda je odustao.

Četverostruki svjetski prvak u najvišoj motociklističkoj klasi 500 cc (1962.-1965.) Britanac Mike Hailwood razbio se u svom McLarenu M23 na čuvenom Pflanzgartenu i slomio nogu nakon čega je završio svoju motorsport karijeru. Osim uspjeha u motociklizmu, Hailwood je bio i prvak europske Formule 2 1972., a te sezone završio je i 8. u poretku vozača Formule 1.

Niki Lauda je 1975. u Ferrariju 312T odvozio pole position u vremenu 6:58.6 (prosjek 196 km/h) i jedini je F1 vozač koji je stari Ring odvozio brže od 7 minuta. Austrijanac je vodio sedam krugova, ali tada mu puca guma zbog čega završava treći, iza Laffitea u Williamsu i Reutemanna u Brabhamu.

Nažalost, i 1975. smo na Nürburgringu svjedočili još jednoj nesreći. Britanac Ian Ashley razbio se na treningu u svom Williamsu FW01 na opasnom Pflanzgartenu, zadobio teške ozljede i više nije nastupao te sezone. Drugo mjesto Jacquesa Laffitea bilo je prvo pobjedničko postolje za Williams, a drugo su čekali do 1978. kada je Alan Jones na VN SAD-a na Watkins Glenu završio drugi iza Reutemanna u Ferrariju. Jones će 1980. ujedno postati i prvi Williamsov svjetski prvak i momčadi donijeti prvi konstruktorski naslov.

Niki Lauda je na trećoj utrci sezone 1976. na Long Beachu u Kaliforniji pokušao organizirati bojkot VN Njemačke na Nürburgringu jer je staza bila preopasna za sve brže F1 bolide. Ipak, većina vozača bila je protiv i htjela je odraditi posljednju godinu trogodišnjeg ugovora (1974.-1976.) kako bi izbjegli pravne probleme. Osim sigurnosnih problema, Nürburgring je predstavljao problem za TV prijenose jer je bilo nemoguće pokriti čitavu utrku na tako velikoj stazi.

Na početku utrke 1976. dijelovi staze još uvijek su bili mokri, dok je ostatak bio potpuno suh. Nakon što je Lauda na kraju prvoga kruga prešao na gume za suho počeo je snažno pritiskati kako bi ulovio vodeće. Austrijanac se razbio u blagom lijevom zavoju prije zavoja Bergwerk zbog kvara na stražnjem ovjesu. Bolid se zabio u travnati nasip i planuo nakon čega su ga pogodili jureći bolidi Bretta Lungera, Arturo Merzaria i Haralda Ertija.

Lunger je izvukao Laudu iz gorućeg Ferrarija 312T2 koji je nakon toga stajao i pričao s drugim vozačima. Ipak, ozljede su se kasnije pokazale ozbiljnije nego su se na prvi pogled činile. Lauda je imao teške opekline, a otrovni plinovi koje je udisao oštetili su mu krvožilni sustav. Kasnije je pao u komu i jedva izvukao živu glavu, a propustio je iduće dvije utrke u Austriji i Nizozemskoj.

Bez obzira što je na VN Njemačke ostao bez bodova, Lauda je i dalje uvjerljivo vodio u poretku vozača s 61 bodom ispred Jodyja Schecktera u Tyrrellu (36) i Jamesa Hunta u McLarenu (35) koji je pobijedio na posljednjoj F1 utrci održanoj na starom Nürburgringu ispred Schecktera.

VN Njemačke se 1977. vratila na brzi Hockenheim (krug duljine 6789 m), a pobjednik je bio Niki Lauda u Ferrariju 312T2. Zanimljivo, lokalni vozač Hans Heyer, kojem je to bio jedini nastup u Formuli 1, nije se kvalificirao za utrku (4.51 sekundi sporiji od Scheckterova pole positiona), ali je svejedno nastupio na utrci jer je znao suce na Hockenheimu. Kad je Heyer dogurao svoj Penske PC4 na posljednje startno mjesto, suci su jednostavno okrenuli pogled i dopustili mu da starta utrku, na opće iznenađenje ostalih. Ipak, njegova F1 karijera nije dugo trajala jer je mu je u 10. krugu otkazao prijenos te je diskvalificiran. Nakon toga više se nije okušao ni u jednoj utrci jednosjeda.

Dominantni Lotusi 79 Andrettija i Petersona s inovativnom ground effect aerodinamikom zauzeli su prvi startni red na VN Njemačke 1978., a Andretti je došao do uvjerljive pobjede ispred Schecktera i Laffitea. Peterson je odustao s drugoga mjesta zbog kvara na mjenjaču.

Williams je dominirao 1979. kada je Clay Regazzoni pritiskao svog momčadskog kolegu Alana Jonesa u Williamsu FW07, ali bez uspjeha. Williamsov dvojac završio je na prva dva mjesta, a pobjednik je bio Alan Jones.

Utrka 1980. prošla je u sjeni nesreće Patricka Depalliera koji je poginuo na testiranju na Hockenheimu deset dana prije utrke. Francuz se razbio u svom Alfa Romeu 179 nakon kvara na ovjesu u Ostkurve zavoju koji je tada bio superbrzi desni zavoj, bez šikane koja je dodana tek za utrku 1982.

U utrci je najprije vodio Jean-Pierre Jabouille u Renaultu ispred Jonesa u Williamsu i Arnouxa u drugom Renaultu. Oba Renaultova motora otkazala su u dva kruga (26. i 27. krug) pa je vodstvo preuzeo Jones. Njemu kasnije puca guma pa je do pobjede došao Francuz Jacques Laffite u Ligieru.

VN Njemačke 1981. obilježila je sjajna borba Jonesa u Williamsu FW07D i mlade nade Alaina Prosta u Renaultu RE30. Jones je prešao Prosta u 21. krugu pomoću za krug zaostalog Prostovog momčadskog kolege Arnouxa. Kad je počela padati kiša Renaultovi bolidi postali su manje kompetitivni pa je Piquet u Brabhamu BT49C prešao Prosta za drugo mjesto, a nakon Jonesovih tehničkih problema Piquet dolazi do pobjede ispred Prosta i Laffitea.

Godine 1982. dolazi do sigurnosnih promjena na stazi te je superbrzi Ostkurve zavoj dobio šikanu koja je značajno usporila bolide. Duljina staze narasla je s 6789 m na 6797 m. Utrku je obilježila nesreća vodećeg čovjeka prvenstva Francuza Didiera Pironija u Ferrariju 126C2 koji je u kišnim kvalifikacijama naletio na Alaina Prosta u Renaultu, što je njegov bolid lansiralo visoko u zrak. Pironi je imao ozbiljne ozljede, a službeni doktor FIA-e Sid Watkins umalo mu je morao amputirati nogu kako bi ga izvukao iz smrskanog bolida. Na utrci je slavio Pironijev momčadski kolega i sunarodnjak Patrick Tambay kojem je to bila prva pobjeda u karijeri (od ukupno dvije).

Rene Arnox slavio je 1983. u Ferrariju 126C3 što mu je nakon VN Kanade bila druga pobjeda u posljednje tri utrke. Drugi je završio Andrea de Cesaric u Alfa Romeu 183T, a treći Riccado Patrese u Brabham BMW-u BT52B.

Alain Prost dominirao je 1984. s pole positiona u McLarenu MP4-2 i odvozio najbrži krug utrke, a istaknuo se i mladi Ayrton Senna u Toleman Hartu TG184 koji se borio pri vrhu poretka u prvim krugovima utrke.

Velika Nagrada Njemačke privremeno se vratila na Nürburgring 1985., ali na novu, 4.5 km dugu Grand Prix stazu koja je godinu dana ranije bila domaćin VN Europe. Pobjednik je bio Michele Alboreto u Ferrariju 156/85 što mu je bila peta i posljednja pobjeda u F1 karijeri.

Bila je to prva utrka u kojoj je onboard kamera korištena u utrci i posljednji put da je neki konstruktor nastupio s tri bolida na utrci. Tri bolida imao je Renault, upravo zbog onboard kamere koja se nalazila na bolidu Francoisa Hesnaulta, a njegov bolid nije mogao osvojiti bodove. Ujedno je to bila i posljednja utrka za Manfreda Winkelhocka koji je poginuo tjedan dana kasnije na 1000 km Mosporta u Kanadi u Porscheu 962C. Samo tri tjedna kasnije poginuo je Stefan Bellof u Porscheu 956B na 1000 km Spa Francorchampsa, jedan od najvećih talenata osamdesetih.

Utrka se 1986. vratila na Hockenheim koji će biti domaćin idućih 20 godina. Te godine su mnogi vozači imali problema s potrošnjom goriva, a vodeći dvojac Piquet (Williams Honda) i Senna (Lotus Renault) uspjeli su doći do cilja i završiti na prva dva mjesta. Keke Rosberg i Alain Prost u McLarenu u potpunosti su ostali bez goriva te završili tek peti i šesti.

Alain Prost vodio je 28 od 44 kruga na VN Njemačke 1987., ali je u 40. krugu odustao zbog problema s električnim sustavima (iako je klasificiran kao 7. jer je završio 90% utrke). Pobjedu je odnio Nelson Piquet u Williams Hondi koji će te godine osvojiti svoj treći i posljednji naslov prvaka.

McLarenovi vozači Senna i Prost dominirali su 1988. kada su nakon starta iz prvog startnog reda (Senna brži dvije desetinke) došli do uvjerljive pobjede po mokroj stazi koja se sušila za vrijeme utrke. Prost je loše startao i pao na četvrto mjesto, ali uspio je doći do drugoga mjesta, 13.6 s iza Senne, a treći i četvrti završili su Ferrarijevi vozači Berger i Alboreto.

Senna i Prost zauzeli su prvi startni red i 1989. (Brazilac sekundu brži), a sjajno je startao Gerhard Berger s četvrtoga mjesta u Ferrariju 640, prvom bolidu s poluautomatskim mjenjačem kojim se upravljalo polugama iza upravljača. Berger je do prvoga zavoja prestigao momčadskog kolegu Mansella, Prosta i Sennu, ali Senna ga prestiže prije prve šikane, a Prost na kočenju za Ostkurve.

McLarenovi vozači vozili su na granici čitavu utrku, a probleme u boksu imao je najprije Prost, a zatim i Senna. Prost je u posljednjoj fazi utrke vodio ispred Senne, ali je dva kruga prije kraja ostao bez šeste brzine i Senna ga lako prolazi i dolazi do pobjede. Prost je uspio završiti drugi, 18 sekundi iza Senne, a treći je bio Mansell u Ferrariju s minutom i 23 sekunde zaostatka.

VN Njemačke 1990. posljednja je utrka održana u Zapadnoj Njemačkoj, prije ujedinjenja s Istočnom Njemačkom iste godine. Pobjednik je ponovno bio Senna u McLarenu ispred Nanninija u Benettonu i Bergera u drugom McLarenu. Senna je tom pobjedom preuzeo vodstvo u ukupnom poretku ispred Alaina Prosta u Ferrariju koji je na Hockenheimu završio četvrti.

Britanac Nigel Mansell u Williams Renaultu slavio je 1991. s pole positiona ispred momčadskog kolege Ricarda Patresea i Jean Alesija u Ferrariju. Mansell je odjurio do treće uzastopne pobjede ispred Alesija, a sjajna borba odvijala se za treće mjesto između Senne, Prosta i Patresea.

Patrese je iz te borbe izašao kao pobjednik i kasnije prestigao i Alesija za drugo mjesto, a Prost i Senna nastavili su se boriti za četvrto mjesto. Prost je brži i pokušava proći u 37. krugu s vanjske strane prve šikane, ali Senna ne popušta i Francuz izlijeće sa staze i odustaje s ugašenim motorom. Senna u posljednjem krugu drugu utrku zaredom ostaje bez goriva i završava sedmi, bez bodova.

Mansell je ponovno slavio 1992. u svojoj dominantnoj sezoni u kojoj je postao svjetski prvak, ispred Ayrtona Senne u McLarenu i Michaela Schumachera u Benettonu. Williams je dominantan i 1993., a ovoga puta slavio je Alain Prost u svojoj posljednjoj sezoni u kojoj je osvojio četvrti naslov prvaka. Bila je to njegova 51. i posljednja pobjeda u karijeriu. Michael Schumacher u Benettonu drugu godinu zaredom završava na pobjedničkom postolju na svojoj domaćoj utrci, ovoga puta bio je drugi ispred Marka Blundella u Ligieru.

Hockenheim je 1994. doživio određene promjene pa je Sennina šikana usporena zbog sigurnosnih razloga. Ferrariji 412T1B s V12 motorima kvalificirali su se na prva dva mjesta (Berger ispred Alesija), a Berger dolazi do prve i jedine Ferrarijeve pobjede te sezone. Bila je to prva Ferrarijeva pobjeda od VN Španjolske 1990. kada je slavio Alain Prost.

Michael Schumacher pobijedio je 1995. u Benettonu Renaultu B195 i postao prvi Nijemac nakon Rudolfa Caracciole 1939. u Auto Unionu koji je slavio na domaćoj Velikoj Nagradi. Tada 26-godišnji Schumacher povećao je vodstvo u ukupnom poretku na 21 bod ispred Damona Hilla u Williams Renaultu i sigurno plovio prema drugom uzastopnom naslovu svjetskog prvaka. Hill je startao s pole positiona, zadržao vodstvo, ali se izvrtio u prvom zavoju drugoga kruga i ostao bez bodova. Williams je naknadno utvrdio da se Hill izvrtio zbog kvara na pogonskoj osovini.

Hill je i 1996. osvojio pole position u Williams Renaultu FW18, ali Gerhard Berger u Ferrariju je na strategiji jednog ulaska u boks i nalazi se u vodstvu u posljednjoj fazi utrke. Hill na strategiji dva ulaska sasvim je blizu, ali ne uspijeva prijeći Bergera u Ferrariju F310 sve dok mu nije otkazao motor tri kruga prije kraja. Hill je nakon te pobjede povećao vodstvo u poretku vozača na 21 bod ispred momčadskog kolege Jacquesa Villeneuvea, baš kao što je godinu dana ranije Michael Schumacher povećao svoju prednost na 21 bod ispred Hilla.

Gerhard Berger uvjerljivo je slavio s pole positiona 1997. u Benetton Renaultu B197 nakon što je propustio prethodne tri utrke zbog dvije operacije sinusa. Bila je to deseta i posljednja pobjeda u njegovoj F1 karijeri, u istoj momčadi s kojom je ostvario i prvu pobjedu 1986. u Meksiku. Ostale pobjede ostvario je za Ferrari (5) i McLaren (3). Schumacher je drugim mjestom povećao prednost u poretku vozača na 10 bodova ispred Vileneuvea koji se izvrtio u 33. krugu i ostao bez bodova. Bergerova pobjeda zasad je i posljednja F1 pobjeda za nekog austrijskog vozača.

McLaren Mercedesi dominirali su 1998. kada su Mika Hakkinen i David Coulthard zauzeli prvi startni red i ostvarili dvostruku pobjedu ispred aktualnog prvaka Jacquesa Villeneuvea u Williamsu. Michael Schumacher imao je lošu utrku, startao 9. i završio 5. ispred brata Ralfa u drugom Williamsu. Hakkinen je prednostu poretku vozača povećao na 16 bodova ispred Schumachera, a McLaren je vodio s 26 bodova više od Ferrarija.

Schumacher nije nastupio 1999. zbog loma noge na SIlverstoneu, a mijenjao ga je Finac Mika Salo. Drugi Finac, aktualni prvak Mika Hakkinen još je jednom startao s pole positiona te sezone, vodio 25. krugova nakon čega mu pri velikoj brzini puca guma te teško razbija svoj McLaren. U vodstvo prelazi Mika Salo koji pretkraj utrke pobjedu prepušta momčadskom kolegi Irvineu koji je zbog Schumacherove nesreće postao Ferrarijev prvi vozač. Irac je nakon ove utrke preuzeo vodstvo u poretku vozača s četiri boda više od Hakkinena, a Ferrari je svoje vodstvo ispred McLarena povećeao na 16 bodova, šest utrka prije kraja sezone.

Schumacher je 2000. ispao već u prvom zavoju nakon kontakta s Fisichellom, a Hakkinen je vodio ispred Coultharda do 25. kruga kada na stazu izlazi gledatelj, bivši Mercedesov zaposlenik Francuz Robert Sehli, i izaziva izlazak sigurnosnog automobila što je poništilo veliku prednost vodećih McLarena koji su imali 32 sekunde prednosti pred trećeplasiranim Trullijem i 34 sekunde ispred četvrtog Barrichella.

Uskoro je počela padati i kiša, a Rubens Barrichello je s 18. startnog mjesta došao do pobjede nakon odluke da ostane na gumama za suho na stazi koja je bila tek djelomično mokra. Hakkinen i Coulthard završili su drugi i treći, a Schumacher je zahvaljujući Barrichellovoj pobjedi ostao vodeći u poretku vozača s 56 bodova dok je McLarenov dvojac bio izjednačen s po 54 boda. Bila je to prva pobjeda u Rubensovoj karijeri koju je proslavio vrlo emocionalno, a posvetio ju je svom uzoru Ayrtonu Senni.

VN Njemačke 2001. bila je posljednja održana na ovoj konfiguraciji Hockenheima koji će iduće godine biti skraćen, a brze dionice kroz šumu izbačene. Williams FW23 imao je najjači motor u Formuli 1, BMW P80 3.0 V10 koji im je pomogao da uvjerljivo zauzmu prvi startni red. Montoya je bio 19 tisućinki brži od Ralfa i 0.694 s od Hakkinena. Kolumbijac je u 22. krugu imao sedam sekundi prednosti ispred Ralfa i 26 ispred Michaela, ali kvar na motoru donio je Ralfu treću pobjedu u sezoni (ujedno i treću u karijeri).

Michael Schumacher je na startu imao problema s odabirom brzina, a Luciano Burti nije ga uspio izbjeći te oba vozača nisu mogla nastaviti utrku. Utrka je prekinuta pa su oba vozača uspjela ponovno startati. Schumacher stariji odustao je u u 24. krugu nakon kvara na motoru, a iduće odustajanje zbog mehaničkog kvara imat će tek u Bahrainu 2005. (hidraulika).

Hockenheim je 2002. skraćen s 6825 na 4574 metara, a prosječna brzina pole positiona pala je za 29 km/h. Izbačene su izuzetno brze dionice kroz gustu šumu, a akcija se odvija bliže gledateljima. Ipak, svi se slažu da je Hockenheim te godine izgubio velik dio svog nekadašnjeg karaktera, a Monza je tako ostala jedina superbrza staza u kalendaru Formule 1.

Michael Schumacher slavio je s pole positiona ispred dva BMW Williamsa i momčadskog kolege Rubensa Barrichella, a odvozio je i najbrži krug utrke. Tjedan dana ranije u Francuskoj osvojio je svoj peti naslov svjetskog prvaka i tako izjednačio rekord Juan Manuela Fangia, šest utrka prije kraja prvenstva.

Montoya je 2003. za 18 tisućinki osvojio pole position ispred momčadskog kolege Ralfa i odjurio prema pobjedi, a Raikkonen, Barrichello i Ralf Schumacher sudarili su se u prvom zavoju i odustali već u prvom krugu utrke. Montoya je postigao hat trick (pobjeda, pole i najbrži krug), a od Grand Chalema ga je dijelio jedan krug u kojem je vodio Alonso. Kolumbijac je ovom pobjedom stigao na šest bodova iza vodećeg Michaela Schumachera, a Raikkonen je bio treći s još tri boda manje.

Michael je 2004. na Hockenheimu stigao do 11. pobjede u prvih 12 utrka sezone (izgubio samo u Monaku gdje je slavio Trulli u Renaultu), a Raikkonen u McLarenu bio mu je na sekundu zaostatka u 13. krugu kada mu puca stražnje krilo, razbija se u prvom zavoju i odustaje. Button je s 13. mjesta stigao do drugog nakon velike borbe s Fernandom Alonsom u Renaultu koji je završio treći. Raikkonenov 10. krug (1:13.780) bio je najbrži u utrci, a i danas je najbrži krug utrke ikad odvožen na ovoj stazi.

Raikkonen je 2005. osvojio pole position, odvozio najbrži krug, vodio s prednošću od 11 sekundi nakon 34 kruga, ali u 35. krugu odustaje zbog kvara na hidraulici. Alonso je slavio ispred Montoye koji je startao posljednji nakon greške u kvalifikacijama, a treći je bio Button u BAR Hondi. Fernando je ovom pobjedom povećao prednost u poretku vozača na 36 bodova ispred Kimija, sedam utrka prije kraja.

Schumacher se vratio pobjedničkim navikama na Hockenheimu 2006. kada je slavio ispred momčadskog kolege Felipea Masse. Treći je bio Kimi Raikkonen u McLarenu koji je nakon pet neuspješnih pokušaja uspio završiti utrku na Hockenheimu. Četvrti je bio Button, a tek peti Fernando Alonso u Renaultu R26 na kojem je FIA zabranila mass damper sustav iako su ga koristili još od prošle godine. Schumacher je Alonsovu prednost u poretku vozača smanjio na 11 bodova, a Ferrari Renaultovu na 10.

Velika Nagrada Njemačke od 2007. do 2010. će se održavati naizmjenično na Nürburgringu i Hockenheimu, a 2007. se utrka na Nürburgringu zvala VN Europe zbog spora oko prava na naziv ‘VN Njemačke’ između Nürburgringa i Hockenheima.

VN Njemačke ponovno se i službeno vratila 2008. na Hockenheimu. Lewis Hamilton pobijedio je s pole positiona nakon što za vrijeme sigurnosnog automobila (36. krug) s prvoga mjesta odlučio ne ići u boks. Kad je u 50. krugu obavio svoje drugo zaustavljanje, vratio se na peto mjesto, prestigao momčadskog kolegu Kovalainena (koji mu nije otežavao posao), Massu i Piqueta, a u međuvremenu i Heidfelda koji je ušao u boks. Tako je stigao do četvrte pobjede sezone i četiri boda prednosti ispred Masse koji je završio treći. Nelson Piquet mlađi završio je drugi što mu je jedino pobjedničko postolje u F1 karijeri.

Velika Nagrada Njemačke se 2009. ponovno vratila na Nürburgring, a prvi pole position i prvu pobjedu ostvario je Mark Webber u Red Bullu iako je zaradio kaznu prolaska kroz boks zbog kontakta s Barrichellom na startu utrke. Drugi je bio Webberov momčadski kolega Vettel, a treći  Massa u Ferrariju, utrku prije nesreće u Mađarskoj kada je na kvalifikacijama u vizir pogodila opruga s Barrichellova bolida.

Vettel je u Red Bullu RB06 2010. osvojio pole position s dvije tisućinke prednosti ispred Alonsa u Ferrariju, ali dok su se oni borili na startu utrke Massa ih je s vanjske strane obojicu prestigao u prvome zavoju. Massa je vodio do 49. kruga kada prema naredbi momčadi propušta momčadskog kolegu Alonsa koji je imao daleko veće šanse za naslov i koji je nakon te utrke bio 4. u poretku vozača, 34 boda iza Hamiltona. FIA je Ferrari kaznila sa 100 000 dolara zbog kršenja pravila o momčadskim odredbama.

Alonso se žalio momčadi na radio rečenicom ‘This is ridiculous‘ (‘ovo je smiješno’, mislio je na činjenicu da je zaglavio iza Masse koji ga ne želi tek tako pustiti, a ne bori se za naslov prvaka), a momčad je Massi nakon toga rekla ‘Fernando is faster than you, can you confirm that you understood the message?‘ (Fernando je brži od tebe, možeš li potvrditi da si shvatio poruku?).

Nakon što je Massa propustio Alonsa momčad mu je rekla: “Dobar dečko, sad se drži iza njega. Oprosti.” I unatoč svemu obojica su se nakon utrke pretvarala da momčadskih odredbi nije bilo.

Osim kontroverznog raspleta između dva vodeća Ferrarija, utrka je bila i povratička za Michaela Schumachera koji je u Njemačkoj posljednji put nastupio 2006. te za Mercedes koji na domaćoj F1 utrci nije nastupio od 1954. (povukli se iz motorsporta nakon tragedije na Le Mansu 1955.).

Sebastian Vettel 2011. jedino u Njemačkoj, na Nürburgringu, nije startao iz prvog startnog reda (3. iza Webbera i Hamiltona), a u utrci je slavio Hamilton nakon velike borbe s Webberom i Alonsom. Alonso je završio drugi, a Webber treći. Uvjerljivi lider prvenstva Vettel završio je četvrti, što mu je bilo prvo izbivanje s pobjedničkog postolja te sezone.

Alonso je 2012. došao do druge pobjede na VN Njemačke s pole positiona, a idući pole position Ferrari će čekati tri godine. Španjolac je nakon te utrke imao 34 boda više od Webbera i 44 više od kasnijeg prvaka Vettela.

VN Njemačke na Nürburgringu 2013. bila je prva utrka nakon spektakularnih pucanja Pirellijevih guma na VN Velike Britanije, a talijanski proizvođač u Njemačku je donio stražnje gume s prošlogodišnjom konstrukcijom od kevlara umjesto karbona koje su već testirane u Kanadi, ali momčadi se nisu složile oko njihova korištenja. Vettel je slavio ispred dva Lotusa Raikkonena i Grosjeana i povećao svoju prednost ispred Alonsa na 34 boda. Vettel će do kraja sezone pobijediti na 9 od preostalih 10 utrka.

Rosberg u Mercedesu pobijedio je s pole positiona 2014. nakon što je Hamiltonu u prvom dijelu kvalifikacija pukao kočioni disk. Lewis se zbog toga razbio u zavoju Sachs i morao je startati 20. Britanac je u utrci uspio doći do trećeg mjesta iza Rosberga i Bottasa u Williamsu nakon čega je njegov zaostatak za vodećim Rosbergom bio 14 bodova.

VN Njemačke kratko je izbivala s kalendara Formule 1 2015., ali već 2016. se vraća na Hockenheim nakon čega bi se trebala nastaviti izmjenjivati s Nürburgringom.

Rosberg je 2016. osvojio drugi uzastopni pole position na Hockenheimu, ali vodstvo gubi već na startu utrke. Hamilton pobjeđuje, a Rosberg završava tek četvrti iza dva Red Bulla nakon okršaja s Maxom Verstappenom kojeg je izgurao sa staze.

Lewis Hamilton pobijedio je na VN Njemačke nakon starta s 14. mjesta dok je Valtteri Bottas drugim mjestom upotpunio dvostruku pobjedu Mercedesa, a Sebastian Vettel razbio se po kiši dok je vodio u utrci i tako vodstvo u poretku vozača prepustio Hamiltonu.

Hamilton se brzo probio na peto mjesto i dugo ostao na stazi na soft gumama prije nego je prešao na ultrasoft i pobijedio u vlažnim uvjetima u kojima se Vettel razbio dok je imao osam sekundi prednosti.

Raikkonen je pustio Vettela na novijim gumama i činilo se da će Nijemac stići do prve pobjede na Hockenheimu, ali zbog prekasnoga kočenja u 13. zavoju Sachs, gdje je izletna zona vrlo kratka i šljunčana, Vettel nije uspio skrenuti i završio je u ogradi.

Hamilton je do kraja morao izdržati napad momčadskog kolege Bottasa koji ga je napao nakon povlačenja sigurnosnog automobila, ali Mercedes je Bottasu rekao da se povuče pa je Hamilton uz nekoliko najbržih krugova stigao do četvrte pobjede u sezoni i 17 bodova prednosti ispred Vettela.

• [VIDEO] Pogledajte kako je Vettel sve prosuo u jednom zavoju!

Bila je to prva utrka F1 sezone 2018. u kojoj je Vettel ostao bez bodova, a Ferrari je izgubio vodstvo od Mercedesa koji je preuzeo vodstvo u poretku konstruktora s osam bodova ispred nakon 11 od 21 utrka.

Posljednji rezultati (parne godine Hockenheim, neparne Nürburgring):