Povijest VN SAD-a – Watkins Glen, Indianapolis, Phoenix…

giancarlo-fisichella-renault-r25-usa-gp-indianapolis-f1-2005-foto-lat

Broj Utrka: 37 (1959. – 2015., Watkins Glen 20 utrka, Indianapolis 8, Phoenix 3, Americas 4, Riverside 1, Sebring 1)
Broj krugova: 56
Duljina kruga: 5513 m
Duljina utrke: 308.405 km
Rekord kruga u utrci: 1:39.347 (Sebastian Vettel, 2012.)
Apsolutni rekord kruga: 1:35.657 (Sebastian Vettel, 3.kvalifikacijska runda, 2012.)

REKORDI (nakon utrke 2015.)

VOZAČIKONSTRUKTORIPROIZVOĐAČI MOTORA
PobjedeMichael Schumacher (5)Ferrari (9)Ford (11)
Pole positioniMichael Schumacher (4)Lotus (8)Ford (11)
Najbrži krugoviClark, M. Schumacher i Vettel (3)Ferrari (9)Ford (12)
Pobjednička postoljaMichael Schumacher (7)Ferrari (21)Ford (35)
Prvi startni redJim Clark (6)McLaren (17)Ford (26)
Utrka u vodstvuMichael Schumacher (7)Ferrari (14)Ford i Ferrari (14)
Krugova u vodstvuMichael Schumacher (338)Ferrari (716)Ford (823)
BodoviLewis Hamilton (97)Ferrari (240)Ford (292)
NAPOMENA: Podaci o broju krugova, duljini kruga, utrke i rekordima kruga odnose se na aktualnu konfiguraciju staze, a ostali podaci na sve održane VN SAD-a.

Velika Nagrada Sjedinjenih Američkih Država s prekidima se održava od 1908. kad se zvala Američka Velika Nagrada (eng. American Grand Prize). Utrka je kasnije postala dio kalendara Formule 1, a tijekom svoja 44 izdanja promijenila je čak deset mjesta održavanja.

Brošura prve VN SAD-a održane 12. prosinca na Sebringu. (12.12.1959.) Foto: pinterest
Brošura prve VN SAD-a održane 12. prosinca na Sebringu. (12.12.1959.) Foto: pinterest

Amerikanac ruskog podrijetla Alec Ulmann 1952. je utemeljio uspješnu utrku izdržljivosti “12 sati Sebringa” koja se vozila u središtu Floride, a nakon uspješnih utrka na 12 sati Sebringa i utrka Formule Libre na Watkins Glenu i Lime Rock Parku, Ulmann je 1959. godine odlučio na Sebring dovesti utrku Formule 1. Iako se isprve trebala voziti 22. ožujka, tjedan dana iza 12 sati Sebringa, termin je pomaknut na 12. prosinca čime je VN SAD-a bila posljednja utrka u kalendaru Formule 1, tri mjeseca nakon pretposljednje VN Italije u Monzi.

Na startu utrke bilo je sedam Amerikanaca, ali pobjedu je odnio Novozelanđanin Bruce McLaren u Cooperu kojem je to bila prva pobjeda u F1 karijeri. Bruce je tada ujedno postao i najmlađi pobjednik utrke Formule 1.

Bruce McLaren slavi prvu pobjedu u Formuli 1. (12.12.1959.) Foto: McLaren
Bruce McLaren slavi prvu pobjedu u Formuli 1. (12.12.1959.) Foto: McLaren

McLaren je vodstvo preuzeo u posljednjem krugu utrke kada je njegov momčadski kolega Jack Brabham ostao bez goriva, ali je dogurao svoj Lotus do cilja i četvrtog mjesta.

Iako je ponudila uzbudljivo utrkivanje, prva VN SAD-a bila je financijska katastrofa. Gledatelja nije bilo ni upola kao na utrci 12 sati Sebringa, a financijske gubitke osobno su pokrili Charles Moran i Briggs Cunningham.

Ulmann je 1960. utrku pomaknuo na stazu Riverside International Raceway (Riverside, Kalifornija) gdje je 20. studenog Stirling Moss u privatničkom Lotusu dominirao s pole positiona. Financijski, utrka nije bila ništa uspješnija od prvoga izdanja zbog manjka promocije i popularne utrke sportskih automobila Los Angeles Timesa koja se održala 16. listopada. Gubitke su ponovno morali pokriti Moran i Cunningham.

Watkins Glen (1961. – 1980.)

Cameron Argetsinger, vlasnik staze Watkins Glen pokraj New Yorka, ponudio je Watkins Glen Grand Prix Race Course kao mjesto održavanja VN SAD-a. Prijedlog je prošao, a staza je bila domaćin VN SAD-a idućih 20 godina. Bila je jedna od najpopularnijih utrka u kalendaru i dobila je priznanje Udruge vozača Velikih Nagrada kao najbolje organizirana utrka 1965., 1970. i 1971.

Izolirano i mirno okruženje stazi su dali ugođaj godišnjeg odmora, a dva najbliža grada su New York i Philadelphia. Staza je postala ‘Meka’ američkog utrkivanja, a ostavila je snažan utjecaj i u europskoj trkaćoj kulturi.

Prva utrka 1961. održana je u zadnji čas, a Argetsinger nije uspio uvjeriti Ferrari da nastupi u utrci. Tako su Richie Ginther i novookrunjeni prvak Phil Hill ostali bez nastupa na svojoj domaćoj utrci. Na utrci je iznenađujuće slavio Innes Ireland, što mu je bila prva pobjeda u Formuli 1 i prva za Team Lotus. Dan Gurney u Porscheu završio je drugi, a Tony Brooks treći u svojoj posljednjoj Velikoj Nagradi. Stirling Moss, također u svojoj posljednjoj Velikoj Nagradi, odustao je nakon kvara na motoru.

Britanac Jim Clark slavio je 1962. u Lotusu, a iduće tri utrke pripale su Grahamu Hillu u BRM-u. Jim Clark ponovno je pobijedio 1966. i 1967., a 1967. mu je to bila i jedina pobjeda u sezoni.

Mario Andretti je 1968. osvojio pole position u svom Lotusu 49 u prvom nastupu u Formuli 1 i to na stazi koju nikad prije nije vidio. Andretti je odustao u utrci, a pobijedio je Britanac Jackie Stewart u Matri Cosworth.

Austrijanac Jochen Rindt slavio je 1969. nakon što je iskoristio Stewartove probleme s bolidom i izgradio veliku prednost, što mu je bila prva pobjeda u F1 karijeri. Graham Hill imao je daleko lošiji dan. Nakon što mu je pukla stražnja desna guma, Hill je izletio sa staze, ispao iz bolida pod vrlo nezgodnim kutem te slomio obje noge.

Brazilac Emerson Fittipaldi pobijedio je na utrci 1970. u svom četvrtom F1 nastupu. Nakon što je Stewart odustao u svom Tyrrellu, Fittipaldi je u Lotusu uspio zadržati Meksikanca Pedra Rodrigueza u BRM-u i ostvariti prvu pobjedu u karijeri. Bila je to vrlo emocionalna pobjeda za Colina Chapmana i njegov Lotus jer je prije manje od mjesec dana poginuo njihov najbolji vozač Austrijanac Jochen Rindt na treningu za VN Italije u Monzi.

Momčad Lotusa nije nastupila na VN Kanade (prvoj utrci iza VN Italije), ali kako Rindtov najbliži bodovni pratitelj Jacky Ickx nije osvojio dovoljno bodova, Austrijanac je posthumno proglašen svjetskim prvakom upravo na VN SAD-a.

Francois Cevert u Tyrrellu na putu prema prvoj pobjedi u karijeri. (3.10.1971.) Foto: redditweekly
Francois Cevert u Tyrrellu na putu prema prvoj pobjedi u karijeri. (3.10.1971.) Foto: redditweekly

Watkins Glen značajno je izmijenjen 1971. kada je dodan i novi dio staze koji je duljinu kruga produljio na 5435 m. Staza je dobila nove boksove, startno ciljnu ravninu i  tri nova zavoja. Poboljšanja su stajala oko 2.5 milijuna američkih dolara (danas bi to bilo oko 13 milijuna). Nakon promjena staza je postala još popularnija. Gotovo svaki zavoj bio je brzi i nagnut, a od vozača je zahtijevala potpunu predanost i usredotočenost.

Prvu utrku na novoj konfiguraciji osvojio je Francuz Francois Cevert u Tyrrellu kojem je to bila prva i posljednja pobjeda u Formuli 1, a nagradni fond bio je tada najveći u povijesti – 267 000 američkih dolara. Jackie Stewart slavio je 1972. u Tyrrellu nakon što je Emerson Fittipaldi utrku prije već osigurao naslov prvaka. Cevert je drugim mjestom upotpunio dvostruku pobjedu Tyrrella.

Utrka 1973. ostat će upamćena po posve pogrešnim razlozima. Jackie Stewart planirao se povući iz Formule 1 nakon ove utrke, dvije utrke nakon što je osigurao svoj treći naslov prvaka. VN SAD-a 1973. bila mu je jubilarna stota utrka u Formuli 1.

Nažalost, u kvalifikacijama se dogodila tragedija. Stewartov momčadski kolega Francois Cevert, koji je dvije godine ranije na Watkins Glenu ostvario prvu pobjedu u karijeri, izgubio je kontrolu nad bolidom nakon što je prebrzo ušao u brzi desni zavoj i završio na rubniku s lijeve strane staze. Bolid se nekontrolirano zabio u nebeskoplavu ogradu s desne strane, nakon čega se počeo nekontrolirano vrtjeti. Zatim se zabio u ogradu s lijeve strane pri brzini od otprilike 240 km/h koja ga je lansirala u zrak, a barijere su Ceverta raspolovile i ubile ga na licu mjesta.

Cevertov Tyrell bio je potpuno uništen, a stražnja desna guma visila je preko ograde. Južnoafrikanac Jody Scheckter pokušao ga je izvući iz bolida, ali nije imalo smisla jer je bio očigledno mrtav. Suci uz stazu ostavili su ga u bolidu i prekrili ga pokrovom.

Zgroženi Stewart i šef momčadi Ken Tyrrell povukli su se iz utrke čime su konstruktorski naslov bez borbe prepustili Lotusu, a Škot se do kraja života više nije utrkivao. U utrci je slavio Šveđanin Ronnie Peterson u Lotusu s prednošću od samo šest desetinki sekunde ispred novaka Jamesa Hunta u Marchu.

Rekonstrukcija Koiniggove nesreće na Watkins Glenu za potrebe snimanja filma Rush. (6.10.1974.)
Rekonstrukcija Koiniggove nesreće na Watkins Glenu za potrebe snimanja filma Rush. (6.10.1974.)

Utrka 1974. odlučivala je o svjetskom prvaku. Brazilac Emerson Fittipaldi i Švicarac Clay Regazzoni na Watkins Glen su stigli s jednakim brojem bodova, a Regazzoni je u Ferrariju imao brojne probleme i nije uspio osvojiti ni boda. Fittipaldi je završio peti, što mu je donijelo drugi i posljednji naslov prvaka. Nažalost, utrku je obilježila još jedna fatalna nesreća.

Mladi Austrijanac Helmut Koinigg razbio se u 10. krugu u dugom, brzom Outer Loop zavoju. Njegov je Surtees Ford produžio ravno, nakon čega je podletio pod barijere koje su mu odrubile glavu i trenutno usmrtile. Pobjedu je odnio Argentinac Carlos Reutemann u Brabhamu ispred momčadskog kolege Brazilca Carlosa Pacea.

Nakon Koiniggove nesreće, 1975. je u S-zavoje ubačena šikana kako bi se bolidi donekle usporili, ali to nije narušilo fluidnost staze. Utrka će biti upamćena po političkim napetostima jer je Regazzoni u Ferrariju šest krugova iza sebe zadržavao Fittipaldija iako je za njim zaostajao za cijeli krug. Regazzoni je dobio crnu zastavu, što je ražestilo Ferrarijevog menadžera Lucu di Montezemola. Slavio je novookrunjeni svjetski prvak Niki Lauda ispred Emersona Fittipaldija.

James Hunt je 1976. slavio u McLarenu i smanjio zaostatak za Nikijem Laudom u Ferrariju na samo tri boda uoči posljednje utrke prvenstva u Japanu. Na istoj utrci Jacky Ickx izletio i razbio bolid u zavoju Chute. Preživio je, ali je zadobio nekoliko ozljeda. Hunt je slavio i 1977. u Lotusu 78, dvije sekunde ispred Amerikanca Andrettija.

Utrka 1978. bila je u sjeni tragično preminulog Ronnieja Petersona u Monzi dva tjedna ranije. Andretti je još prije dolaska u Watkins Glen osigurao naslov svjetskog prvaka, a u utrci je odustao zbog mehaničkih problema. Pobijedio je Carlos Reutemann u Ferrariju 312T3.

Gilles Villeneuve pobijedio je 1979. po teškim kišnim uvjetima nakon odustajanja Australca Alana Jonesa koji je vodio većinu utrke.

Vozači su se počeli žaliti na neravnu stazu, a momčadi i novinari na infrastrukturu i divlje gledatelje koji su bili slabo upućeni u motorsport i koji su uništavali i palili stvari iz čiste zabave. Organizatori su krajem kolovoza 1980. napokon skupili sredstva potrebna za unaprjeđenje staze te se utrka održala 5. listopada.

Pobjednik je bio Alan Jones u Williamsu koji se izvrtio u prvom zavoju prvoga kruga, ali se sa 17. mjesta probio na drugo. Nakon odustajanja Bruna Giacomellija, Jones se našao u vodstvu koje nije ispustio do kraja utrke. Reutemann je drugim mjestom upotpunio dvostruku pobjedu Williamsa, a treći je bio Didier Pironi u Ligieru.

Bila je to posljednja VN SAD-a na Watkins Glenu. Iako je isprve bila na kalendaru za 1981., utrka nije održana zbog dugova i nedobivanja vladinih pozajmica. Zamijenila ju je Velika Nagrada Las Vegasa (eng. Caesars Palace Grand Prix. prema Caesar Palace hotelu i kasinu).

Ostale Velike Nagrade u Sjedinjenim Američkim Državama (1976. – 1988.)

Carlos Reutemann (Williams Ford) na putu prema 8. mjestu na VN Las Vegasa 1981. (17.10.1981.) Foto: Williams
Carlos Reutemann (Williams Ford) na putu prema 8. mjestu na VN Las Vegasa 1981. (17.10.1981.) Foto: Williams

Velika Nagrada Long Beacha održana u području Los Angelesa postala je dio kalendara Formule 1 1976., čime su Sjedinjene Američke države postala druga država u povijesti nakon Italije 1957. koja je iste godine imala dvije utrke u kalendaru. Utrka se zvala VN SAD-a Zapad (eng. United States Grand Prix West), kako bi se razlikovala od VN SAD-a Istok (eng. United States Grand Prix East) koja se vozila na Watkins Glenu. Posljednja F1 utrka na Long Beachu vozila se 1983. nakon čega su se tamo vozile utrke CART serije.

VN Las Vegasa debitirala je 1981., a u Formuli 1 zadržala se samo dvije godine nakon čega su se još dvije godine vozile utrke CART serije.

Velika Nagrada Detroita prvi put se našla u kalendaru Formule 1 1982. čime su Sjedinjene Američke Države te godine imale tri F1 utrke. Utrke Formule 1 u Detroitu su se vozile do 1988. nakon čega su se tamo nastavile održavati utrke CART serije.

Godine 1984. održala se i Velika Nagrada Dallasa u Fair Parku u Texasu, a organizatori su imali velikih problema s asfaltom koji su zbog visokih temperatura (40 C) bili izuzetno naglašeni.

Povratak VN SAD-a – Phoenix (1989. – 1991.)

Prvi puta nakon Watkins Glena 1980. održala se Velika Nagrada Sjedinjenih Američkih Država. Formula 1 se 1989. preselila u Phoenix (Arizona). Ulična staza u Phoenixu nije bila popularna među vozačima, a ni među lokalnim stanovništvom. Utrka 1990. privukla je tek trećinu od broja prisutnih na obližnjem sajmu nojeva u predgrađu Phoenixa u Chandleru koji se održavao istoga vikenda i koji je posjetilo oko 75 000 ljudi.

Prva se utrka održala u lipnju 1989., a zbog velikih vrućina termin održavanja iduće dvije utrke pomaknut je na ožujak (prva utrka sezone). McLaren je dominirao na sve tri utrke održane u Phoenixu. Alain Prost pobijedio je 1989., a Ayrton Senna 1990. i 1991.

Start VN SAD-a 1991. u Phoenixu. (10.3.1991.) Foto: f1fanatic
Start VN SAD-a 1991. u Phoenixu. (10.3.1991.) Foto: f1fanatic

Utrku 1991. posjetilo je tek nešto više od 18 500 gledatelja te je utrka 1992. otkazana, a ugovor proslijeđen VN Južne Afrike. Sama staza bila je jedan od glavnih razloga neuspjeha, s dugim i širokim ravnim dijelovima i pretežno desnim zavojima koji nisu bili izazovni ni zabavni, kako vozačima, tako i gledateljima. Tako je Formula 1 izgubila poželjnost koju je u SAD-u imala za vrijeme utrka u Watkins Glenu i Long Beachu, a u periodu od 11 godina ukupno su otkazane četiri utrke: u Dallasu, Detroitu, Phoenixu i Las Vegasu.

Indianapolis (2000. – 2007.)

Iduća VN SAD-a održala se jubilarne 2000. godine na legendarnom Indianapolisu, a Schumacherovu pobjedu gledalo je više od 225 000 gledatelja. S obzirom na činjenicu da je dotad vodeći u prvenstvu, Finac Mika Hakkinen, odustao zbog kvara na motoru, Schumacher je dvije utrke prije kraja prvenstva preuzeo vodstvo u ukupnom poretku.

Utrka 2001. održala se manje od tri tjedna nakon tragičnih događaja 11. rujna, a vozači i momčadi su na svojim bolidima i kacigama imali posebne poruke podrške. Slavio je Mika Hakkinen kojem je to bila posljednja pobjeda u Formuli 1 (u pretposljednjem nastupu).

Michael Schumacher i Rubens Barrichello bili su glavni akteri kontroverzne utrke 2002. u kojoj je Schumacher, s već osiguranim naslovom prvaka, usporio kako bi s Barrichellom istovremeno prošao ciljem. Nijemac se preračunao te je Brazilac slavio s 11 tisućinki prednosti.

Raikkonen je 2003. vodio s pole positiona, ali po kiši nije imao odgovor na Schumacherovu brzinu na superiornim Bridgestoneovim kišnim gumama. Slavio je Schumacher ispred Raikkonena i uoči posljednje utrke prvenstva u Japanu izgradio gotovo nedostižnih devet bodova prednosti ispred Finca.

Termin utrke 2004. pomaknut je s rujna na lipanj, a Schumacher je prestigao Barrichella koji je startao s pole positiona i time predvodio još jednu dvostruku pobjedu Ferrarija. Takuma Sato je trećim mjestom ostvario prvo pobjedničko postolje u Formuli 1.

Start VN SAD-a 2005. (19.6.2005.) Foto: badgergp
Start VN SAD-a 2005. (19.6.2005.) Foto: badgergp

Utrka 2005. jedna je od najkontroverznijih utrka u novijoj povijesti Formule 1. Michelin je na utrku donio premekane gume koje nisu mogle izdržati velika opterećenja u posljednjem, superbrzom nagnutom zavoju. Michelinove prijedloge da se prije zavoja ubaci šikana Bridgestone je glatko odbio, a na kraju kruga za zagrijavanje svi bolidi s Michelinovim gumama povukli su se u boks. Tako smo u utrci gledali samo šest bolida – dva Ferrarija, dva Jordana i dva Minardija, a pobijedio je Schumacher ispred Barrichella.

Toyota je u kvalifikacije krenula s vrlo laganim bolidom, vjerojatno imajući u vidu potencijalno povlačenje iz sutrašnje utrke te je Jarno Trulli osvojio prvi pole position za japanskog proizvođača. Thiago Monteiro u Jordanu je trećim mjestom ostvario svoje prvo i jedino pobjedničko postolje u Formuli 1.

Michelin je naučio lekciju i 2006. u Indianapolis stigao s tvrđim gumama (vjerojatno i pretvrdim) kako se ne bi ponovila prošlogodišnja katastrofa. Schumacher je uvjerljivo slavio ispred momčadskog kolege Masse i Fisichelle u Renaultu, a vodeći čovjek prvenstva Fernando Alonso prvi puta te godine nije završio na pobjedničkom postolju – bio je tek peti (prethodnih devet utrka završio je ili na prvom ili na drugom mjestu).

McLarenovi vozači u bespoštednoj borbi za prvo mjesto. (17.6.2007.) Foto: McLaren
McLarenovi vozači u bespoštednoj borbi za prvo mjesto. (17.6.2007.) Foto: McLaren

Godine 2007. održala se posljednja utrka Formule 1 na Indianapolisu. Prvi startni red zauzeli su McLarenovi vozači Hamilton i Alonso koji su u istom redoslijedu završili i utrku. Hamiltonu je to bila druga pobjeda u karijeri, samo tjedan dana nakon prve pobjede u Kanadi.

Nakon nagađanja da će se Formula 1 ipak vratiti u Indianapolis i Ecclestoneovih planova za utrku u New Yorku, 25. svibnja 2010. Austin (Texas) potpisao je desetogodišnji ugovor koji uključuje i izgradnju potpuno nove, suvremene trkaće staze koja će se zvati Circuit of the Americas.

Učitaj još iz Povijest

Odgovori

Budi prvi koji će komentirati ovu vijest!

Obavijesti me o
wpDiscuz

Pogledajte i ovo

Monza 2002. – Ferrariji pobijedili Williamse, Jaguar na postolju

Rubens Barrichello je na današnji dan 2002. prvi puta pobijedio u Monzi i treći puta u sez…