Statistika i povijest momčadi Williams: Renaultova era

STATISTIKA (nakon VN Meksika 2015.)

Williams Renault (1989. – 1997.)

Zato je Frank Williams osigurao potporu velikog proizvođača motora za 1989. kada je započela njihova plodonosna suradnja s Renaultom koja je trajala do njihova povlačenja iz Formule 1 na kraju 1997. U Williamsu su 1989. vozili Talijan Riccardo Patrese i Belgijac Thierry Boutsen koji je zamijenio Mansella. Britanac je od 1989. vozio za Ferrari, uz momčadskog kolegu Gerharda Bergera.

Prva utrka za Williams Renault bila je za zaborav jer su oba bolide odustala zbog tehničkih problema. Boutsen je na idućoj utrci u San Marinu osvojio tri boda za četvrto mjesto, a do kraja sezone još su deset puta osvajali bodove (ukupno 11 puta na 16 utrka). Na četvrtoj utrci u Meksiku Patrese je drugim mjestom donio Williams Renaultu prvo pobjedničko postolje, 15 sekundi iza Senne u McLarenu. Talijan je i na idućoj utrci završio drugi, a momčadski kolega Boutsen bio je šesti.

Na šestoj utrci u Kanadi Thierry Boutsen donosi Williams Renaultu prvu pobjedu, ispred momčadskog kolege Patresea čime je to ujedno i prva dvostruka pobjeda za ovu britansko-francusku kombinaciju. Druga pobjeda stigla je na posljednjoj utrci sezone u Australiji gdje je slavio Boutsen ispred Nanninija u Benettonu, a Patrese je bio treći.

Tako je Williams osvojio prvu (Alan Jones, VN Argentine 1980.) i posljednju (Thierry Boutsen, VN Australije 1989.) utrku u tom desetljeću. Momčad je završila druga u poretku sa 77 bodova, 64 iza dominantnog McLarena s Hondinim motorima. Patrese je završio treći u poretku 1989. s 40 bodova, 41 bod iza prvaka Alaina Prosta, a Boutsen je završio peti s 37 bodova.

Williams je osvojio prvu i posljednju utrku u osamdesetima. Jones je 1980. postao prvak, ali su 1989. nedodirljivi bili Prost i Senna

Williams je 1990. zadržao Patresea i Boutsena, a iako je Patrese slavio na VN San Marina 1980., a Boutsen osvojio pole position i pobjedu na VN Mađarske, momčad je osvojila 30 bodova manje nego prošle godine i završila četvrta u poretku. Boutsen je završio šesti u poretku vozača s 34 boda, a Patrese sedmi s 23 boda.

Boutsen je 1991. napustio Williams i pridružio se Ligieru, a u momčad se vratio Nigel Mansell koji je prethodne dvije sezone vozio za Ferrari. Momčadski kolega bit će mu Riccardo Patrese, a momčad je potpisala i mladu nadu Damona Hilla koji je tako postao njihov testni vozač.

Prve bodove Williams je 1991. osvojio u Monaku gdje je Mansell bio drugi, 18 sekundi iza Senne, a prvu pobjedu ostvarili su u Meksiku gdje je Patrese završio ispred Mansella. Britanac je slavio na iduće tri utrke u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj gdje je drugi bio Patrese. Mansell je do kraja sezone još slavio na VN Italije i Španjolske, a Patrese na VN Portugala. Williams je završio drugi u poretku konstruktora, 14 bodova iza McLarena, a Mansell drugi u poretku vozača, 24 boda iza Senne.

Williams je 1992. zadržao istu vozačku postavu, a njihov FW14-B sa sjajno podešenim aktivnim ovjesom bio je klasa za sebe. Mansell je dominirao na prvoj utrci u Južnoj Africi nakon starta s pole positiona i završio prvi, 24 sekunde ispred momčadskog kolege Patresea. Britanac je slavio i na iduće četiri utrke čime je postao prvi vozač u povijesti Formule 1 koji je slavio na prvih pet utrka sezone. Niz je prekinuo Senna u Monaku kada je slavio ispred Mansella i Patresea.

I Mansell 1992. i Schumacher 2004. slavili su na prvih pet utrka sezone, ali za obojicu je kobna bila VN Monaka – Mansella je zaustavio Senna, a Schumachera Trulli kojem je to bila jedina pobjeda u karijeri

Mansell je osvojio naslov prvaka (ukupno četvrti vozački za Williams) sa 108 bodova, devet pobjeda, 12 pobjedničkih postolja, 14 pole positiona i osam najbržih krugova dok je Patrese osvojio jednu pobjedu, jedan pole position, devet pobjedničkih postolja i tri najbrža kruga. Mansellov rekord od 14 pole positiona u sezoni od 16 utrka srušio je tek Sebastian Vettel koji je 2011. osvojio 15 pole positiona u 19 utrka. Williams je 1992. uvjerljivo osvojio svoj peti konstruktorski naslov sa 164 boda, 65 više od drugoplasiranog McLarena.

Iako je uvjerljivo osvojio vozački naslov, Mansell nije imao osigurano mjesto u Williamsu 1993. Momčad je htjela dovesti ili Alaina Prosta koji se krajem 1992. razišao s Ferrarijem ili Ayrtona Sennu čiji je ugovor s McLarenom bio pri kraju. Patreseova pozicija nije bila ništa sigurnija pa je Talijan potpisao ugovor s Benettonom za 1993. još prije kraja sezone 1992.

Na kraju je Patrese mogao i ostati u Williamsu jer je Alain Prost potpisao s momčadi za 1993., a Mansell otišao u CART seriju jer nije htio biti momčadski kolega Prostu s kojim nije imao dobar odnos. Prost nije htio voziti u istoj momčadi s bivšim momčadskim kolegom Ayrtonom Sennom pa je tražio od Williamsa da ne dovede Brazilca. Tako je Prostov momčadski kolega postao dotadašnji testni vozač, mladi Damon Hill. Britanac će na bolidu nositi broj 0 jer se aktualni prvak Mansell povukao iz Formule 1.

Nakon povlačenja aktualnog prvaka Nigela Mansella na kraju 1992., njegov je nasljednik Damon Hill na bolidu nosio broj nula

Williams je i 1993. imao dominantan bolid. FW15C je s aktivnim ovjesom i sustavom kontrole proklizavanja bio daleko ispred konkurencije koja nije imala ni približno napredne sustave. Prost je slavio u prvoj utrci sezone u Južnoj Africi s pole positiona, ostavivši drugoplasiranog Sennu više od minute iza sebe. U drugoj utrci sezone Prost je odustao s vodeće pozicije po kiši nakon sudara s Christianom Fittipaldijem u Minardiju u 29. krugu. Damon Hill je drugim mjestom ostvario prvo pobjedničko postolje u karijeri, a završio je 16 sekundi iza pobjednika Senne.

Williamsi FW14B (1992.) i FW15C (1993.) smatraju se jednim od tehnološki najnaprednijih bolida u povijesti Formule 1

Francuz je slavio na tri od iduće četiri utrke, a u Francuskoj su Prost i Hill ostvarili prvu i jedinu dvostruku pobjedu za Williams te sezone, pomalo nevjerojatno s obzirom na brzinu Williams Renaulta FW15C. Prost je startao s pole positiona na prvih sedam utrka sezone, a prvi poraz doživio je upravo na VN Francuske gdje ga je za 0.142 s nadmašio momčadski kolega Damon Hill. Francuz je samo na još dvije utrke startao drugi – u Portugalu gdje je pobijedio Hill i u posljednjoj utrci sezone u Australiji gdje ga je pobijedio Senna u McLarenu. Ukupna Prostova bilanca za 1993. – 13 pole positiona i tri druga startna mjesta u 16 utrka. Williams je tako na 15 od 16 utrka imao bolid na vrhu startnoga poretka.

Alain Prost imao je dojmljivu oproštajnu sezonu u Formuli 1 – 13 pole positiona i tri druga startna mjesta u 16 utrka. Isti je učinak imao Ayrton Senna 1989. kada mu je u McLarenu momčadski kolega bio upravo Alain Prost koji je te godine postao prvak

Naslov je tako uvjerljivo pripao Prostu koji je osvojio 99 bodova, 26 više od Senne i 30 više od Hilla, dok je Williams uvjerljivo osvojio konstruktorski naslov sa 168 bodova, točno dvostruko više od drugoplasiranog McLarena. Francuz je 1993. ukupno osvojio sedam pobjeda, 12 pobjedničkih postolja, 13 pole positiona i šest najbržih krugova, nakon čega se povukao iz Formule 1.

Sezona 1994. označila je kraj Williamsovog ugovora s glavnim sponzorom Canonom kojeg je zamijenio duhanski proizvođač Rothmans International i koji će im biti glavni sponzor do kraja 1997. Williams je prvi dio sezone vozio s bolidom FW16, a kasnije ga je zamijenio FW16B koji je imao kraće bočne stranice i bio prilagođen novim pravilima za podnicu bolida koja su uvedena tijekom sezone.

Williams je 1994. napokon doveo Sennu koji je tako postao prvi favorit za naslov prvaka, a kako se aktualni prvak Prost povukao iz Formule 1 (kao i Mansell prošle godine), Damon Hill ponovno je vozio bolid s brojem 0

Bolid se na predsezonskim testiranjima pokazao brzim, ali i teškim za vožnju. FIA je za 1994. zabranila korištenje aktivnog ovjesa, kontrole proklizavanja pogonskih kotača i ABS sustava protiv blokiranja kotača na kočenju kako bi vozač ponovno imao veći utjecaj na performanse bolide. Kako su prethodna dva Williamsova bolide bila dizajnirana oko tih sustava, novi se FW16 očekivano mučio na početku sezone i nije bio nimalo lak za vožnju. Iznenađenje je bio Benetton Ford koji je bio manje snažan, ali mnogo vozljiviji od Williamsa.

Na prve četiri utrke 1994. slavio je Michael Schumacher u Benetton Fordu. Senna je na prve tri utrke osvojio tri pole positiona, ali nijednu nije završio

U trećoj utrci prvenstva, na VN San Marina u Imoli, Senna je izletio u šestom krugu u zavoju Tamburello nakon problema s bolidom i preminuo od posljedica sudara, dan nakon što je u kvalifikacijama poginuo Roland Ratzenberger.

Na idućoj utrci u Monaku Damon Hill bio je jedini Williamsov vozač, u znak poštovanja prema Senni. Nakon njegove smrti, svaki je Williamsov F1 bolid nosio Senninu oznaku ‘S’ u njegovu čast i kako bi istaknuli Williamsovu potporu Institutu Ayrtona Senne.

Na VN Španjolske Williams je doveo testnog vozača Davida Coultharda, a Damon Hill ostvario je prvu pobjedu u sezoni, gotovo pola minute ispred drugoplasiranoga Schumachera koji je nakon prvih pet utrka sezone imao četiri pobjede i drugo mjesto. Coulthard je odustao zbog problema s elektronikom.

U Kanadi je Williams prvi puta u sezoni osvojio bodove s oba bolide, Hill je završio drugi, a Coulthard peti. U Francuskoj je Mansell mijenjao Coultharda, a u Velikoj Britaniji Hillu uspijeva ono što njegovom ocu nikad nije – pobijediti na domaćoj F1 utrci. Nakon što je Schumacher diskvalificiran s VN Belgije zbog navodnih nepravilnosti na podnici bolida i njegove suspenzije na iduće dvije utrke, Hill je uoči posljednje tri utrke prvenstva došao na bod zaostatka za Schumacherom, dok je Williams poveo u poretku konstruktora s dva boda ispred Benettona.

Na posljednje tri utrke prvenstva vratio se i Mansell koji je tako mijenjao Coultharda. Nigel Mansell bio je plaćen 900 000 funti po utrci, a Hill 300 000 funti za cijelu sezonu. Tri utrke prije kraja vratio se i suspendirani Schumacher koji je odmah slavio na VN Europe, 25 sekundi ispred Hilla. Tako je Nijemac povećao vodstvo u ukupnom poretku na pet bodova. U pretposljednjoj utrci u Japanu Hill slavi ispred Schumachera i njegovu prednost uoči posljednje utrke prvenstva u Australiji ponovno smanjuje na samo jedan bod.

Uoči posljednje utrke prvenstva u Australiji 1994. Schumacherova prednost pred Hillom bila je samo jedan bod. Pokazalo se – sasvim dovoljno

Mansell je u Australiji startao s pole positiona, ali je nakon lošeg starta pao iza Hilla i Schumachera koji su se tako mogli izravno obračunati za naslov svjetskog prvaka. Sredinom utrke Schumacher gubi kontrolu i dodiruje zid na izlasku iz petoga zavoja. Kad je Nijemac nastavio, Hill ga je sustigao i pokušao prestići u idućem zavoju, ali je Nijemac već skrenuo u zavoj i dolazi do kontakta. Schumacher je završio u zidu, a Hill sa slomljenim ovjesom što je značilo da je naslov pripao Schumacheru. Williams je treću godinu zaredom osvojio konstruktorski naslov, 15 bodova ispred Benettona.

Hillov momčadski kolega u Williamsu, 41-godišnji Nigel Mansell, pobijedio je u posljednjoj utrci 1994. čime je postao najstariji pobjednik u Formuli 1 još od Jacka Brabhama 1970. Dan ranije osvojio je 32. i posljednji pole position u karijeri

Frank Williams je 1995. odlučio zadržati Coultharda i Hilla, a Benetton je Fordove motore zamijenio Renaultovima koji su bili i u Williamsovim bolidima. Schumacher je slavio na prvoj utrci ispred Coultharda, ali su oboje diskvalificirani zbog neispravnog Elfovog goriva pa je pobjednikom proglašen Gerhard Berger u Ferrariju. Ipak, nakon žalbe su vozačima vraćene pozicije, ali Benetton i Williams ostali su bez konstruktorskih bodova.

Schumacher u Benettonu dominirao je sezonom u kojoj se na 16 od 17 utrka kvalificirao na neko od prva tri mjesta. Iznimka je bila VN Belgije na kojoj je Nijemac startao 16., a dan kasnije stigao do pobjede. Michael je naslov osvojio sa 102 boda, 33 više od drugoplasiranog Hilla, a ostvario je 9 pobjeda, 11 pobjedničkih postolja, 4 pole positiona i 8 najbržih krugova. Benetton je osvojio konstruktorski naslov s prednošću od 29 bodova ispred Williamsa.

Damon Hill bio mu je najbliži pratitelj, kako bodovno, tako i po broju pobjeda. Britanac je na prvoj utrci odustao s vodeće pozicije nakon kvara na mjenjaču, ali je slavio na iduće dvije utrke u Argentini i San Marinu. Hill je pobijedio i na VN Mađarske, kao i na posljednjoj utrci sezone u Australiji gdje je drugoplasiranog Panisa ostavio puna dva kruga.

Coulthard je imao solidnu sezonu u kojoj je završio treći u poretku, a jedinu pobjedu ostvario je u Portugalu, što mu je ujedno i jedina pobjeda za Williams. Škot je 1995. osam puta bio na pobjedničkom postolju, a ostvario je i pet pole positiona.

Williams je 1996. imao najbrži i najpouzdaniji bolid pa je već nakon prve utrke bilo jasno da će vodeću ulogu u borbi za naslov prvaka imati upravo njihovi vozači

Coulthard se pridružio Miki Hakkinenu u McLarenu, a Williams ga je zamijenio prvakom CART serije iz 1995., Jacquesom Villeneuveom. Michael Schumacher otišao je iz Benettona u Ferrari.

Prva utrka sezone bila je ujedno i prva utrka u Melbourne Parku u Australiji. Tada je senzacionalni debitant Jacques Villeneuve došao do pole positiona, ispred momčadskog kolege Damona Hilla, a umalo i do pobjede. Sin legendarnog Gillesa vodio je 50 krugova, ali je zbog problema s curenjem ulja morao usporiti, nakon čega ga je sustigao i prestigao Damon Hill. Zanimljivo, posljednja utrka 1995. također je bila VN Australije (Adelaide), a i na njoj je pobijedio Damon Hill.

Williams je slavio na prvih pet utrka – Hill na četiri, a Villeneuve na jednoj, VN Europe. Bila je to četvrta utrka sezone i prva pobjeda u karijeri za Villeneuvea. Mladi je Kanađanin do kraja sezone ostvario pobjede u Velikoj Britaniji, Mađarskoj i Portugalu, ali ipak nije uspio ozbiljnije ugroziti iskusnijeg momčadskog kolegu.

Damon Hill osvojio je naslov prvaka pobjedom na posljednjoj utrci sezone u Japanu, ispred Schumachera i Hakkinena. Britanac je naslov osvojio s 97 bodova (19 više od drugoplasiranog Villeneuvea), a ostvario je osam pobjeda, deset pobjedničkih postolja, devet pole positiona i pet najbržih krugova.

Posebno impresivan Hill je bio u kvalifikacijama gdje je na svih 16 utrka 1996. startao iz prvoga startnog reda – devet puta startao je prvi, a sedam puta drugi. Startati sve utrke sezone iz prvoga startnog reda dosad su uspjeli samo Senna (1989.) i Prost (1993.)

Williams je uvjerljivo osvojio konstruktorski naslov sa 175 bodova, 105 više od Ferrarija. Bio je to osmi konstruktorski naslov za Williams, a Hillov naslov bio je njihov šesti vozački.

Iako je na kraju sezone 1996. osvojio naslov prvaka, Frank Williams je još prije kraja sezone objavio da 1997. neće zadržati Damona Hilla koji je tako otišao u Arrows. Također, Adrian Newey htio je postati tehnički direktor (a ne samo glavni dizajner), a to u Williamsu nije bilo moguće jer je tu funkciju držao Patrick Head, suosnivač i suvlasnik momčadi. McLaren je zvao Neweya u McLaren koji je ipak ostao još jednu sezonu u Williamsu.

Frank Williams doveo je 1997. Nijemca Heinz-Haralda Frentzena, a bila je to i posljednja Williamsova sezona s Renaultovim motorima (suradnju su nastavili 2012.) i posljednja s bolidom koji je dizajnirao Adrian Newey. Frentzen je donekle razočarao jer je ostvario samo jednu pobjedu u sezoni, na VN San Marina, dok je njegov momčadski kolega Jacques Villeneuve slavio sedam puta (Michael Schumacher u Ferrariju pet puta).

Villeneuve je na VN Argentine 1997. ostvario 100. pole position za momčad Williamsa, a od njegovih sedam pobjeda te sezone ističe se pobjeda na VN Velike Britanije koja je za momčad bila jubilarna stota

Villeneuve je na posljednju utrku sezone stigao s bodom zaostatka za Schumacherom, a u kvalifikacijama su trojica vozača imala identično vrijeme po krugu (1:21.072). Presudilo je tko je prvi postavio vrijeme kruga pa je redoslijed glasio Villeneuve, Schumacher i Frentzen, dok je četvrti Damon Hill u Arrows Yamahi zaostao tek 0.058 s. Hill je bio na putu da ostvari najbolje vrijeme, ali je morao usporiti pretkraj kruga zbog žutih zastava koje je izazvao Ukyo Katayama u Minardiju.

Ključan trenutak utrke dogodio se u 48. krugu kada dolazi do sudara između kandidata za naslov. Villeneuve je u 48. krug ušao sa zaostatkom manjim od sekunde za Schumacherom i napao ga na kočenju u Dry Sack zavoj. Kanađanin je već bio ispred na unutarnjoj liniji, ali Nijemac skreće u njega i udara ga u bočnu stranicu bolida.

Schumacher je odustao, a Villeneuve nastavio do trećeg mjesta, iza dva McLaren Mercedesa. Miki Hakkinenu bila je to prva pobjeda u karijeri. Michael je diskvalificiran iz poretka jer je FIA smatrala da se incident “mogao izbjeći”. Tako je Villeneuve osvojio svoj prvi i jedini naslov svjetskoga prvaka, a Williams je osvojio deveti i zasad posljednji konstruktorski naslov.

Williams Mecachrome (1998.)

Nakon što su krajem 1997. ostali bez glavnog dizajnera Adriana Neweya (koji je otišao u McLaren) i tvorničkih Renaultovih motora (povukli su se iz Formule 1), Williams se 1998. očekivano mučio. Morali su plaćati Mecachrome motore koji su zapravo bili stari Renaultovi motori pa je bolid imao sličan aerodinamički paket i gotovo isti motor. Došlo je i do promjene vizualnog identiteta jer im je glavni sponzor Rothmans odlučio promovirati svoj Winfield brend pa je Williams postao gotovo u potpunosti crven.

Vozači su u 1998. ostali isti (Villeneuve i Frentzen) što je bilo prvi puta nakon 1983. da je aktualni svjetski prvak ostao u WIlliamsu. U međuvremenu trojica nisu – Piquet (prvak 1987.), Mansell (prvak 1992.) i Prost (prvak 1993.)

I dok su se Ferrari i McLaren borili za naslov prvaka, Williams je pao u sredinu poretka i završio treći u poretku konstruktora s 38 bodova (pobjednik McLaren 156). Najbolji rezultati su im tri pobjednička postolja – Frentzen je bio treći na prvoj utrci u Australiji, a Villeneuve treći u Njemačkoj i Mađarskoj. Kanađanin je završio peti u poretku vozača s 21 bodom, a Frentzen sedmi s četiri boda manje.

Možda i najbolja vijest za momčad 1998. bila je objava suradnje s BMW-om od 2000. godine, a obje strane najavile su da se do uspjeha ne može preko noći i da će njihova suradnja biti na duže staze.

Williams Supertec (1999.)

Momčad Franka Williamsa 1999. je imala Supertecove motore koji su zapravo preimenovani Mecachrome/Renault motori, a oba vozača napustila su momčad. Villeneuve je otišao u novu BAR-Supertec momčad, a Frentzen je prešao u Jordan. S obzirom da je jedan od uvjeta suradnje s BMW-om bio i da u momčadi bude barem jedan Nijemac momčad je za 1999. potpisala Ralfa Schumachera iz Jordana, a momčadski kolega bit će mu Alex Zanardi koji je osvojio posljednja dva prvenstva američke serije CART.

Williams je 1999. ostvario samo tri pobjednička postolja, a sva su bila djelo Ralfa Schumachera. Nijemac je bio drugi u Italiji i treći u Australiji i Velikoj Britaniji. Momčad je završila peta u poretku konstruktora sa 35 bodova što im je najlošiji plasman u devedesetima. Sve bodove ostvario je Ralf Schumacher, a Alex Zanardi u potpunosti je podbacio. Završio je samo pet utrka, a najbolji plasman mu je sedmo mjesto u Monzi gdje je startao četvrti (također rezultat sezone). Zato i ne čudi Williamsov raskid suradnje sa Zanardijem na kraju sezone.