VN Belgije 1968. bila je povijesno važna iz više razloga. Prvi puta smo vidjeli bolide s krilima kao aerodinamičkim dodacima koji pritišću bolid na stazu. Europski konstruktori, pogotovo Colin Chapman i Mauro Forghieri, inspiraciju su pronašli u sportskim automobilima Amerikanca Jima Halla, Chaparralu 2E i 2F koji su imali velika i visoko postavljena krila.
Novozelanđanin Chris Amon kvalificirao se u svom Ferrariju sa stražnjim krilom na pole position s prednošću većom od četiri sekunde ispred Stewarta u Matri. U utrci je momčad McLarena ostvarila prvu pobjedu, a vozač je bio osnivač Bruce McLaren.
Nažalost, utrku je obilježila još jedna velika nesreća. Britanac Brian Redman pri velikoj se brzini zabio svojim tvorničkim Cooperom u parkiranu Ford Cortinu kod zavoja Burnenville nakon čega je bolid planuo. Redman je zadobio ozbiljne opekline, slomio desnu ruku te se veći dio godine više nije utrkivao.
Većina vozača u to vrijeme nije voljela Spa jer je bila prebrza i preopasna, pogotovo jer su bolidi postajali sve brži. Superbrza staza u Belgiji sastojala se od javnih cesta i prolazila je kroz gradove, farme, drveća, dvorišta, polja i telegrafske stupove, a prosječna brzina kruga bila je veća od 240 km/h.
Mnogi su vozači dotad preferirali opasnost kao nešto poželjno i uzbudljivo, ali vremena su se počela mijenjati. Kada je Jackie Stewart uoči utrke 1969. posjetio stazu i zahtijevao promjene na sigurnosnim barijerama i samoj površini staze, vlasnici staze to nisu htjeli platiti nakon čega je utrka otkazana početkom travnja.
Posljednja utrka održana je 1970. s barijerama i privremenom šikanom na brzom zavoju Malmedy, ali čak ni to nije onemogućilo bolide u postizanju prosječnih brzina većih od 240 km/h na 14 kilometara dugoj stazi. Utrku je osvojio Meksikanac Pedro Rodriguez u BRM-u ispred Novozelanđanina Chrisa Amona u Marchu. Ali Spa je i dalje bila prebrza i preopasna te je utrka 1971. otkazana zbog neispunjavanja FIA-inih sigurnosnih propisa.
