Scuderia Ferrari

sf_logo

2019 Ferrari SF90 studio photo left side no background Photo Ferrari Edited by MAXF1net

 

Puno ime momčadi Scuderia Ferrari
Službena web stranica formula1.ferrari.com
Sjedište Maranello, Italija
Predsjednik Louis Camilleri
Šef momčadi i upravljački direktor Mattia Binotto
Šef tehničkoga odjela Mattia Binotto
Sportski direktor Claudio Albertini
Šef aerodinamičkih operacija Loic Bigois
Šef aerodinamičkoga razvoja Enrico Cardile
Šef PU trkaćih operacija Luigi Fraboni
Šef trkaćih operacija Jock Clear
Glavni trkaći inženjer Matteo Togninalli
Vozači Sebastian Vettel
  Charles Leclerc
Testni I razvojni vozači Pascal Wehrlein
  Brendon Hartley
Šasija SF90
Pogonska jedinica Ferrari 064
Gume Pirelli
Naplaci OZ Racing
Gorivo i maziva Shell

STATISTIKA (nakon 2018.)

Prva sezona 1950.
Broj utrka 970
Vozački naslovi 15 (1952. 1953. 1956. 1958. 1961. 1964. 1975. 1977. 1979. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2007.)
Konstruktorski naslovi 16 (1961. 1964. 1975. 1976. 1977. 1979. 1982. 1983. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2007. 2008.)
Pobjede 235
Najbolje startne pozicije 219
Najbrži krugovi 248
Mjesta na pobjedničkom postolju 751
Mjesta u prvom startnom redu 504
Krugova u vodstvu  14 716
Bodovi (svih vozača) 8655.27
Rezultati 2014.  2015. 2016. 2017.

Biografija

Momčad iz Maranella dominirala je početkom 21. stoljeća kada su sa Schumacherom osvojili šest uzastopnih konstruktorskih (1999. – 2004.) i pet uzastopnih vozačkih naslova (2000. – 2004.). Dodajmo tome i Raikkonenov naslov iz 2007., kao i još dva konstruktorska naslova iz 2007. i 2008., kojima je Ferrari dodatno obogatio već ionako prebogatu riznicu trofeja i definitivno obilježio prvo desetljeće 21. stoljeća.Ferrari je jedina momčad koja je od samoga početka neizostavni dio Formule 1. Ferrari ne može bez Formule 1, ali ni Formula 1 ne može bez Ferrarija.

Auto-Avio-Costruzione-Tipo-815-Ferrari-museum
Auto Avio Costruzione Tipo 815

Enzo Ferrari je 1. rujna 1939. u Modeni osnovao “Auto-Avio Costruzioni di Ferrari, Enzo”. Kad je Italija ušla u rat, Ferrari je morao proizvoditi vojsci potrebne stvari pa je izgradnja sportskih automobila morala pričekati.

U prosincu 1939. Lotario (markiz Modene, vozač utrka i pilot) je Enzovom Auto-Avio Costruzioni di Ferrari povjerio izgradnju dva trkaća automobila za njega i Alberta Ascarija kako bi se u njima natjecali na Velikoj Nagradi Brescije 1940., nasljednici Mille Miglie. Utrka se održavala u 4. mjesecu, a AAC Ferrari je dizajnirao i razvio AAC Tipo 815.

Tipo 815 dizajnirala su i razvila tri bivša Alfina inženjera (Massimino, Bellentani i Nardi),  8 predstavlja osam cilindara, a 15 obujam od 1.5 litara. Motor je imao 75 KS na 5500 o/min, a cijeli automobil težio je 625 kg što je bilo dovoljno za brzine od oko 170 km/h.

Ferrari je najprije proizvodio motore za male letjelice, a kasnije alate za proizvodnju kugličnih ležajeva licencirane iz Njemačke. Posao je išao izuzetno dobro te je tvornica uskoro imala više od 100 zaposlenih. Modena je, kao industrijska zona, bila jedna od primarnih meta savezničkih bombardiranja pa je Ferrari po naredbi vlade morao preseliti svoju tvornicu.

Enzova je žena imala nešto zemlje 16 kilometara južno od Modene u selu Maranello pa je tako to malo mjesto postalo novi Ferrarijev dom. I ta je tvornica bila dvaput bombardirana, najprije u listopadu 1944., a zatim i u veljači 1945. Potražnja za kugličnim ležajevima i strojevima koji su ih proizvodili nakon rata je pala, ali Ferrari je zaradio dovoljno novca da nastavi svoj san – konstruirati sportske i trkaće automobile.

Alfa Romeo osvojila je prvo svjetsko prvenstvo Formule 1 1950. s Ninom Farinom (konstruktorsko prvenstvo postoji od 1958.), a uspjeh su ponovili i 1951. s Juan Manuelom Fangiom.

Ferrari je 1948. prvi puta osvojio legendarnu utrku Mille Miglia, 1949. prvi Le Mans 24h, a 1951. ostvario je i prvu pobjedu u Formuli 1 na Silverstoneu. Vozač je bio Jose Froilan Gonzales u bolidu 375 F1 s atmosferskim motorom

Nakon što se Alfa povukla krajem 1951. svi su očekivali Ferrarijevu dominaciju. Ferrari je 1952. godine uvjerljivo osvojio svjetsko prvenstvo s Albertom Ascarijem pri čemu su pobijedili na sedam od osam utrka. Jedini poraz pretrpjeli su na 500 milja Indianapolisa gdje je slavio Troy Suttman u Kuzma-Offenhauseru.

Alberto Ascari na Silverstoneu gdje je slavio s minutom prednosti ispred Juan Manuela Fangia (18.7.1953.) Foto: historicsimracing
Alberto Ascari na Silverstoneu gdje je slavio s minutom prednosti ispred Juan Manuela Fangia (18.7.1953.) Foto: historicsimracing

Ascari je s Ferrarijem 1953. još jednom osvojio naslov prvaka, ispred Juan Manuela Fangia u Maseratiju. Ferrari je ponovno bio uvjerljiv jer je slavio na sedam od ukupno devet utrka. Izgubili su samo na 500 milja Indianapolisa gdje je slavio Bill Vukovich i u Monzi gdje je najbrži bio Juan Manuel Fangio.

Mercedes se vratio u četvrtoj utrci prvenstva 1954. (VN Francuske) i odmah ostvario pobjedu s Juan Manuelom Fangiom koji je u prve tri utrke vozio za Maserati (pobijedio na prvoj i trećoj). Ferrari je uzvratio dvostrukom pobjedom na Silverstoneu gdje je slavio Jose Froilan Gonzalez, a iduće tri utrke (Njemačka, Švicarska i Italija) pripale su Fangiju i Mercedesu. Posljednju utrku sezone osvojio je Mike Hawthorn u Ferrariju. Prvenstvo je osvojio Juan Manuel Fangio u Mercedesu ispred Ferrarijeva dvojca Jose Froilana Gonzaleza i Mikea Hawthorna.

Mercedesov povratak u Formulu 1 1954. uhvatio je Ferrari na krivoj nozi jer im tehnološka rješenja jednostavno nisu bila na dovoljno visokoj razini

Kad je Lancia početkom 1955. upala u financijske probleme, Fiat je odobrio Ferrarijevo preuzimanje Lancije i Ferrariju dao dodatnu financijsku pomoć jer je njihov uspjeh bio dobar za cijelu talijansku industriju.

Uspjehe koje je Scuderia Ferrari ostvarila sa svojim Lancijama treba pripisati i Lanciji, jednako kao što su za Tyrellove pobjede s Matrinim i Marchovim šasijama zaslužni i Matra i March.

Juan Manuel Fangio na VN Monaka 1956. startao je s pole positiona, odvozio najbrži krug, ali pobjedu je odnio Stirling Moss u Maseratiju. (13.5.1956.) Foto: cochesclasicosdehoy
Juan Manuel Fangio na VN Monaka 1956. startao je s pole positiona, odvozio najbrži krug, ali pobjedu je odnio Stirling Moss u Maseratiju. (13.5.1956.) Foto: cochesclasicosdehoy

Ferrari je kasnio s inovacijama poput disk kočnica i središnje smještenih motora. Fangio i Mercedes uzeli su još jedan naslov prvaka 1955., a nakon što je legendarni Argentinac 1956. prešao u Ferrari, stigao je i novi naslov prvaka. Bila je to uzbudljiva borba Juan Manuela Fangija u Ferrariju (s Lancijinim bolidima) i Stirlinga Mossa u Maseratiju u kojoj je na kraju pobijedio Argentinac, s 30 bodova i tri pobjede, dok je Britanac ostvario 27 bodova i dvije pobjede.

Fangio se 1957. godine vratio u Maserati gdje je osvojio svoj četvrti uzastopni naslov prvaka, a 1958. naslov osvaja Britanac Mike Hawthorn. Ujedno je to bila i godina gdje se prvi puta dodjeljivao konstruktorski naslov, a osvojio ga je Vanwall s 48 bodova. Ferrari je bio drugi s 40 osvojenih bodova.

Mike Hawthorn osvojio je naslov sa samo jednom pobjedom (i danas najmanje u povijesti Formule 1) s bodom prednosti ispred Stirlinga Mossa u Vanwallu koji je pobijedio četiri puta. Britanac je ujedno i svjetski prvak s najmanje pobjeda u karijeri (tri kao i Phill Hill, Ferrarijev prvak iz 1961.)

mike-hawthorn-morocco-gp-f1-1958
Mike Hawthorn u svojoj posljednjoj F1 utrci u Maroku 1958. – Britanac je nakon te utrke postao svjetski prvak, ali je poginuo u automobilskoj nesreći početkom iduće godine (19.10.1958.)

Bila je to jedna od najtragičnijih sezona u povijesti Formule 1 jer su četiri vozača poginula na četiri različite utrke: Luigi Musso u Ferrariju na VN Francuske na Reimsu, Mussov momčadski kolega Englez Peter Colins na VN Njemačke na Nurburgringu, Englez Stuart Lewis-Evans u Vanwallu na VN Maroka u Casablanci i Amerikanac Pat O’Connor na Indianapolisu 500.

Hawthorn se povukao nakon osvajanja naslova, ali je poginuo u prometnoj nesreći manje od tri mjeseca nakon posljednje utrke sezone u Casablanci, 22.1.1959. Imao je tek 29 godina, 9 mjeseci i 12 dana.

Nakon dva naslova Jacka Brabhama 1959. i 1960. u Cooper Climaxu, Ferrari je 1961. osvojio oba naslova prvaka. Konstruktorski naslov osvojili su ispred Lotus Climaxa, a u konkurenciji vozača naslov je sa samo bodom prednosti osvojio Amerikanac Phil Hill (trostruki osvajač Le Mansa 24h s Ferrarijem, 1958. 1961. i 1962.) ispred momčadskog kolege u Ferrariju, Nijemca Wolfganga von Tripsa.

Ferrari je dominirao sezonom u kojoj su pobijedili na pet od osam utrka (Stirling Moss pobijedio je na dvije, a Innes Ireland na jednoj, oboje u Lotus Climaxu), ali su na kraju sezone momčad napustili mnogi važni članovi koji su se odlučili pridružiti projektu ATS.

Nakon loše sezone 1962. u kojoj su završili šesti u poretku konstruktora, Ferrari je 1963. angažirao 29-godišnjeg Britanca Johna Surteesa (završio četvrti u poretku, baš kao i Ferrari) i sjajnog inženjera Mikea Parksa. Momčad su izgradili oko Surteesa i već su 1964. godine osvojili oba naslova prvaka

Jacky Ickx u Ferrariju na svojoj domaćoj utrci Belgiji. Ickx je prvenstvo završio na drugom mjestu s tri pobjede od kojih je dvije ostvario nakon što je u Monzi poginuo Jochen Rindt, jedini posthumno proglašeni svjetski prvak u povijesti Formule 1. (7.6.1970.) Foto: Ferrari
Jacky Ickx u Ferrariju na svojoj domaćoj utrci Belgiji. Ickx je prvenstvo završio na drugom mjestu s tri pobjede od kojih je dvije ostvario nakon što je u Monzi poginuo Jochen Rindt, jedini posthumno proglašeni svjetski prvak u povijesti Formule 1. (7.6.1970.) Foto: Ferrari

Surtees je mogao do naslova i 1966., ali je otpušten nakon svađe s menadžerom Ferrarijeve momčadi Eugeniom Dragonijem u sezoni u kojoj su i Surtees i Ferrari završili drugi u poretku vozača i konstruktora. Ovakav samoubilački potez odrazio se na idućih nekoliko godina u kojima Ferrari u poretku završavao 5., 4., 5., 2., 3., 4., 6. i 2., a na naslov su morali čekati 1975.

Enzo Ferrari je 1968. Fiatu prodao 90% svog biznisa s cestovnim automobilima, kao i 50% Scuderije Ferrari, čime je do kraja svog života zadržao kontrolu nad Ferrarijevim trkaćim odjelom.

Ferrari je idućih nekoliko godina oscilirao na navedenim pozicijama u svjetskom prvenstvu, ponajviše zbog konzervativnosti u tehničkom aspektu. Tih je godina Ferrari imao redni motor s dvanaest cilindara i tek su se promjenom pravila koja su snizila visinu stražnjih krila ponovno približili vrhu poretka. Ferrari je s niskim stražnjim krilom i niskim rednim motorom imao veći protok zraka prema stražnjem krilu u usporedbi s momčadima koje su koristile relativno visoke Cosworthove DFV motore.

Ta se prednost poklopila s dolaskom Nikija Laude koji je, kao i Surtees prije njega, odveo momčad u nove visine. Austrijanac je u Ferrari stigao 1974. kao 25-godišnjak, a momčadski kolega bio mu je Švicarac Clay Regazzoni. Lauda je sezonu završio četvrti, Regazzoni drugi, dok je Ferrari u poretku konstruktora završio također drugi.

Zato je 1975. Lauda preuzeo vodeću ulogu u momčadi iz Maranella i dominantno osvojio naslov prvaka ispred aktualnog prvaka Brazilca Emersona Fittipaldija, s pet pobjeda, osam pobjedničkih postolja, devet pole positiona i četiri najbrža kruga

Start VN Italije 1975. Clay Regazzoni (11) u Ferrariju prelazi u vodstvo ispred momčadskog kolege Nikija Laude (12). Regazzoni je pobijedio, a Lauda je trećim mjestom osvojio naslov prvaka. (7.9.1975.) Foto: collectorstudio.com
Start VN Italije 1975. Clay Regazzoni (11) u Ferrariju prelazi u vodstvo ispred momčadskog kolege Nikija Laude (12). Regazzoni je pobijedio, a Lauda je trećim mjestom osvojio naslov prvaka. (7.9.1975.) Foto: collectorstudio.com

Momčadski kolega Clay Regazzoni završio je peti, što je bilo dovoljno da Ferrari uvjerljivo osvoji konstruktorski naslov.

Lauda je 1976. vodio uzbudljivu borbu za naslov s Jamesom Huntom u McLarenu. Osim toga, sezonu je obilježila i Laudina teška nesreća 1. kolovoza na Nurburgringu, ali Austrijanac se čudesno vratio već na VN Italije 12. rujna., propustivši samo VN Austrije i Nizozemske. Iako je nakon VN Njemačke imao 61 bod, Scheckter 36, a Hunt 35, prvenstvo je postalo otvoreno.

Pobjedom na VN Kanade Hunt se vratio u igru za naslov te je zaostajao samo osam bodova, a pobjedom i na idućoj utrci u SAD-u Hunt se Laudi približio na samo tri boda. Posljednja utrka sezone na japanskom Fujiu vozila se po velikoj kiši, a Lauda se povukao nakon 2 kruga jer mu je ‘život važniji od naslova prvaka’. Huntu je u toj situaciji trebalo četvrto mjesto da osvoji naslov, a na kraju je završio treći i osvojio naslov s bodom više od Laude. Ferrari je unatoč njegovom odustajanju osvojio konstruktorski naslov.

Niki Lauda je svoj drugi naslov osvojio već iduće godine, 1977. ispred Jodyja Schecktera, a Ferrari je osvojio treći uzastopni naslov najuspješnijeg konstruktora

Jody Scheckter slavio je u Ferrariju 312T4 s pole positiona na VN Monaka 1979. i preuzeo vodstvo u poretku vozača. (27.5.1979.) Foto: earth66
Jody Scheckter slavio je u Ferrariju 312T4 s pole positiona na VN Monaka 1979. i preuzeo vodstvo u poretku vozača. (27.5.1979.) Foto: earth66

Lauda je 1978. prešao u Parmalat Racing Team, a za Ferrari su vozili Carlos Reutemann i Gilles Villeneuve. Momčad je završila druga u poretku, velikih 28 bodova iza Lotus Forda.

Zato je Ferrari 1979. bio uvjerljiv te je s Jodyjem Scheckterom osvojio vozački naslov i to ispred njegovog momčadskog kolege Jillesa Villeneuvea. Ferrari je time uvjerljivo osvojio konstruktorski naslov s 38 bodova ispred Williams Forda i ništa nije upućivalo da će Ferrari idući vozački naslov čekati 21 godinu.

Ferrari je 1982. i 1983. osvajao konstruktorske naslove, ali su vozačke osvajali Keke Rosberg (1982.) i Nelson Piquet (1983.). Također, momčad je 1982. pogođena tragičnom pogibelji legendarnog Gillesa Villeneuvea koji je preminuo nakon nesreće u kvalifikacijama za VN Belgije na Zolderu, u petoj utrci prvenstva, a kasnije su ostali i bez Didiera Pironija koji se teško ozlijedio na VN Njemačke.

Gilles Villeneuve u svojoj posljednjoj utrci u Belgiji 1982. Kanađanin je preminuo od posljedica sudara s Jochenom Massom koji se dogodio za vrijeme kvalifikacija. (9.5.1982.) Foto: f1-history
Gilles Villeneuve u svojoj posljednjoj utrci u Belgiji 1982. Kanađanin je preminuo od posljedica sudara s Jochenom Massom koji se dogodio za vrijeme kvalifikacija. (9.5.1982.) Foto: f1-history

Ferrari je ipak uspio osvojiti konstruktorski naslov 1982. iako je Keke Rosberg uspio prestići Pironija i uzeti vozački naslov.

Nakon VN Njemačke Ferrari je dvije utrke nastupao samo s Patrickom Tambayom, a posljednje dvije pridružio mu se i Mario Andretti. Pironi nakon VN Njemačke nije nastupio na posljednje četiri utrke, a Rosberg je na posljednjih pet utrka sezone osvojio 23 boda i osvojio naslov s pet bodova prednosti ispred Pironija i Watsona.

Rene Arnoux i Patrick Tambay slavili su 1983. pet puta i donijeli Ferrariju drugi uzastopni konstruktorski naslov, ali nijedan nije bio dovoljno konstantan da zaprijeti Nelsonu Piquetu.

Momčad je 1984. dovela Michele Alboreta koji je slavio na VN Belgije, ali u prvenstvu su nedodirljivi bili McLareni Nikija Laude i Alaina Prosta.

Michele Alboreto bio je 1985. Prostov najbliži pratitelj, Talijan je vodio u prvenstvu do desete utrke u Austriji kad su oboje imali po 50 bodova, ali je Prost do kraja odjurio na dvadeset bodova prednosti i svog prvog naslova prvaka.

Arnoux se razišao s Ferrarijem na drugoj utrci sezone 1986. na njegovo mjesto dolazi Stefan Johansson. Šveđanin je te godine osvojio četiri pobjednička postolja i završio peti u poretku, dok je njegov momčadski kolega Alboreto bio tek deveti. Naslov je odnio Alain Prost u McLarenu ispred Williamsova dvojca Mansella i Piqueta, dok je konstruktorski naslov uvjerljivo pripao Williams Hondi.

Johanssona je 1987. zamijenio Gerhard Berger koji je slavio na posljednje dvije utrke sezone. Naslove su uvjerljivo osvojili Nelson Piquet i Williams Honda, a Ferrari je bio četvrti, iza Williamsa, McLarena i Lotusa.

Ferrari je 1987. osvojio 53 boda i završio četvrti u poretku. Godinu dana kasnije osvajaju 65 bodova i završavaju uvjerljivo drugi. To dovoljno govori o McLarenovoj dominaciji 1988. koji su osvojili 15 od 16 utrka.

Gerhard Berger (28) i Michele Alboreto (27) ostvarili su na VN Italije 1988. dvostruku pobjedu za Ferrari, nepunih mjesec dana nakon smrti Enza Ferrarija. Ujedno su spriječili McLaren da pobijedi na svih 16 utrka te sezone. (11.9.1988.) Foto: wfopenwheel.com
Gerhard Berger (28) i Michele Alboreto (27) ostvarili su na VN Italije 1988. dvostruku pobjedu za Ferrari, nepunih mjesec dana nakon smrti Enza Ferrarija. Ujedno su spriječili McLaren da pobijedi na svih 16 utrka te sezone. (11.9.1988.) Foto: wfopenwheel.com

Povijesna utrka vozila se 11. rujna 1988. godine i bila je prva VN Italije nakon smrti Enza Ferrarija koji je 14.8.1988. umro u dobi od 90 godina. Ferrarijevi vozači Michele Alboreto i Gerhard Berger su Enzu u čast bili prvi automobili koji su nastupili na slobodnom treningu u petak.

McLaren Honda dominirala je sa Sennom i Prostom koji su pobijedili na svim utrkama te sezone osim na VN Italije. Prost je odustao zbog kvara na motoru (jedini kvar na Hondinom motoru cijele sezone), a Senna se dva kruga prije kraja u vodstvu sudario s Jean-Louis Schlesserom u Williamsu koji je zaostajao za cijeli krug. Tako je Ferrari došao do pobjede na domaćoj utrci gdje je Berger slavio ispred Alboreta.

Ferrari je dobar dio osamdesetih i devedesetih proveo u sjeni McLarena i Williamsa, a od 1992. do 1995. ispred njih je konstantno završavao i Benetton

FIA je 1989. zabranila turbo motore, a novi motori bili su atmosferski, 3,5-litreni s najviše 12 cilindara, što je bila izravna posljedica Ferrarijeva lobiranja prethodnih nekoliko godina. Momčad je otišla tako daleko da su konstruirali Indycar, Ferrati 637, kojim su prijetili FIA-i da će, ukoliko ne dobiju što žele (dopušteno korištenje V12 motora), otići u konkurentsku trkaću seriju.

Tehnički direktor John Barnard inzistirao je na razvoju revolucionarnog poluautomatskog mjenjača kojim se upravlja polugicama iza upravljača, ali su u predsezonskim testiranjima imali velikih problema s pouzdanošću.

Nigel Mansell slavio je na prvoj utrci prvenstva 1989. u Brazilu, ali nakon toga uslijedilo je pet utrka u kojima nije osvojio ni bod. Gerhard Berger bio je još lošiji – prve bodove osvojio je tek na 12. utrci u Monzi gdje je bio drugi, a uslijedila je pobjeda u Portugalu i još jedno drugo mjesto u Španjolskoj. Ta tri pobjednička postolja bila su jedini bodovi koje je Gerhard Berger osvojio 1989.

Mansell je sredinom sezone nanizao pet pobjedničkih postolja od kojih se ističe sjajna pobjeda u Mađarskoj s 12. startnog mjesta. Unatč stazi na kojoj nije lako pretjecati, Britanac je uspio prestići Sennu, preuzeti vodstvo i ostvariti drugu pobjedu u sezoni.

Ferrari je 1989. završio treći u poretku, iza McLarena i Williamsa.

Trenutak prije sudara Ayrtona Senne i Alaina Prosta na startu VN Japana 1990. Oba vozača su odustala, a naslov je pripao Senni. (21.10.1990.) Foto: McLaren
Trenutak prije sudara Ayrtona Senne i Alaina Prosta na startu VN Japana 1990. Oba vozača su odustala, a naslov je pripao Senni. (21.10.1990.) Foto: McLaren

Devedesete su za Ferrari započele obećavajuće. Alain Prost stigao je iz McLarena i zamijenio Gerharda Bergera. Kao aktualni svjetski prvak, Prost je preuzeo vodeću ulogu u momčadi i Mansella bacio u drugi plan. Francuz je slavio na pet utrka i pratio Sennu sve do pretposljednje utrke sezone u Japanu kada se dvojac sudario u prvom zavoju, a prvak je postao Senna.

Mansella je 1991. zamijenio Francuz Jean Alesi koji je bio sjajan posljednje dvije sezone u Tyrrellu. Na njegovu žalost, Ferrari je 1991. bio u padu, djelomično i zato jer njihov slavni V12 motor više nije bio tako kompetitivan kao manji, lakši i ekonomičniji V10 motori njihovih suparnika. Prost nije osvojio nijednu utrku, a tek je pet puta bio na pobjedničkom postolju. Kasnije je javno kritizirao momčad i izjavio da je bolid teže voziti od traktora.

Ferrari je zbog tih komentara najurio Prosta uoči posljednje utrke sezone u Australiji, a zamijenio ga je Talijan Gianni Morbidelli. Ferrari je 1991. završio treći u poretku, ponovno iza McLarena i Williamsa.

Momčad iz Maranella nije slavila pobjedu na utrci više od pune tri sezone (od VN Španjolske 1990. kada je slavio Prost), a post je prekinuo Gerhard Berger koji je slavio na Hockenheimu 1994.

Jean Alesi pobijedio je u Kanadi 1995., iako je te godine bio u poziciji slaviti i u Monzi i Nurburgringu.

Ferrari je tako 1994. započeo trend da slave na barem jednoj utrci u sezoni koji nije prekinut do danas (najbliže su bili 2005. kad su pobijedili na samo jednoj utrci, VN SAD-a na kojoj je nastupilo samo šest bolida zbog povlačenja vozača na Michelinovim gumama).

Zato je 1996. bila godina velikih promjena. Doveden je dvostruki svjetski prvak Michael Schumacher koji je u Ferrariju vidio novi izazov. Nijemac je imao talent, inteligenciju i strpljenje koje bilo potrebno da se Ferrarijeva momčad pretvori u stroj za pobjede. U Maranello su stigli Rory Bryne, glavni dizajner u Benettonu, kao i Ross Brawn koji je bio tehnički direktor. Brawnove taktičke zamisli bile su ključne u Ferrarijevim uspjesima u godinama koje slijede, kao i Bryneove tehničke zamisli i Schumacherovi nastupi na stazi.

Jean Todt doveden je iz Peugeota kako bi unaprijedio vođenje velike momčadi kao što je Ferrari. Schumacher je tako stvorio novi Ferrari i njegov momčadski kolega morao je prihvatiti da je to njegova momčad, svidjelo mu se to ili ne.

U prvoj sezoni s Ferrarijem Schumacher je već dao naslutiti da će momčad odvesti u nove visine, a momčadski kolega Eddie Irvine će mu biti samo dobra potpora. Iz bolida je Nijemac izvlačio više nego što je itko očekivao, a posebno je dojmljiva bila pobjeda na VN Španjolske gdje je po kiši, unatoč bolidu zaglavljenom u petoj brzini, ostvario prvu pobjedu za Ferrari. Jednu od mnogih, pokazat će vrijeme.

U ne baš kompetitivnom bolidu Michael je završio prvu sezonu u Ferrariju na trećem mjestu u poretku vozača (iza Williamsovog dvojca Hill – Villeneuve) s tri pobjede (osim Španjolske, pobijedio je i u Belgiji i Italiji), osam pobjedničkih postolja i četiri najbolje startne pozicije

Michael Schumacher na kišnom drugom treningu u Monzi 1998. Nijemac je u subotu osvojio pole position, a u nedjelju i pobjedu ispred momčadskog kolege Irvinea što je bilo dovoljno da se bodovno izjednači s vodećim Mikom Hakkinenom. (11.9.1998.) Foto: caranddriverthef1
Michael Schumacher na kišnom drugom treningu u Monzi 1998. Nijemac je u subotu osvojio pole position, a u nedjelju i pobjedu ispred momčadskog kolege Irvinea što je bilo dovoljno da se bodovno izjednači s vodećim Mikom Hakkinenom. (11.9.1998.) Foto: caranddriverthef1

I 1997. se ponovio sličan scenarij, s tim da je Ferrari ipak bio kompetitivniji. Williams je i dalje u prosjeku bio najbrži, s tim da je Hill otišao u Arrows Yamahu, a novi Villeneuveov momčadski kolega bio je Heinz Harald Frentzen. Schumacher je u igri za naslov bio sve do posljednje utrke, ali tada se namjerno zabio u Villeneuvea dok ga je Kanađanin pokušao prestići i ostao bez plasmana u sezoni (iako je zadržao sve bodove). Ferrari je završio drugi u poretku konstruktora, što je bila slaba utjeha za momčad njihovih ambicija.

Činilo se da će 1998. stvari konačno sjesti na svoje mjesto, ali Ferrari je te godine dobio novog/starog suparnika u borbi za naslov – McLaren Mercedes. Već se krajem 1997. dalo naslutiti da će ta kombinacija ubrzo biti vrlo jaka, posebno kad riješe problem pouzdanosti, a 1998. su imali najbrži bolid. To Schumachera i Ferrari nije spriječilo da se junački bore do posljednje utrke sezone gdje Schumacher trebao pobjedu, ali je ostao na startu i pobjedu prepustio Miki Hakkinenu koji osvaja svoj prvi naslov prvaka. McLaren Mercedes osvaja naslov pobjednika konstruktora.

Ferrari je dobro otvorio sezonu 1999. s tri pobjede u prve četiri utrke. Irvine je na prvoj utrci u Australiji ostvario prvu pobjedu u karijeri, nakon odustajanja oba McLarena i velikih problema za Michaela Schumachera. Utrku je završilo osam vozača, a Irvine je do kraja karijere pobijedio još samo tri puta (sve 1999.).

Eddie Irvine nakratko je bio pod svjetlima pozornice 1999. kad je Schumacher u Silverstoneu slomio nogu i propustio idućih šest utrka, ali je za dva boda izgubio bitku za naslov od Mike Hakkinena, aktualnog svjetskog prvaka

Eddie Irvine ostvario je 1999. prvu pobjedu u karijeri ispred Frentzena u Jordan Mugen-Hondi i Ralfa Schumachera u Williams Supertecu (7.3.1999.) Foto: Ferrari
Eddie Irvine ostvario je 1999. prvu pobjedu u karijeri ispred Frentzena u Jordan Mugen-Hondi i Ralfa Schumachera u Williams Supertecu (7.3.1999.) Foto: Ferrari

Ferrari je zato osvojio naslov pobjednika konstruktora s četiri boda ispred McLarena što im je prvi naslov nakon 1983. kada su za njih vozili Patrick Tambay i Rene Arnoux.

Zato je sezona 2000. Ferrariju i Schumacheru donijela sve što mogli zamisliti. Nakon napornog rada koji je započeo još 1996. i nekoliko razočaravajućih završnica prvenstva (poraz od Villeneuvea 1997. i Hakkinena 1998.) sezona je za Ferrari počela savršeno – Schumacher je pobijedio na prve tri utrke, dok su McLaren mučili kvarovi.

Odustajanja u Monaku zbog kvara na inače vrlo pouzdanom F2000 te u Austriji i Njemačkoj zbog incidenata oživjela su borbu za naslov te je McLarenov dvojac sa samo dva boda manje puhao Nijemcu za vratom. Hakkinen je pobjedama na iduće dvije utrke u Mađarskoj i Belgiji poveo u poretku vozača sa šest bodova prednosti, ali je Schumacher pobjedama na iduće četiri utrke osigurao i vozački i konstruktorski naslov.

Schumacherov naslov iz 2000. prvi je vozački naslov za Ferrari još od 1979. kada je prvak bio Jody Scheckter. Schumacher je postao trostruki svjetski prvak i zauvijek se upisao u Ferrarijevu povijest. A najbolje je tek slijedilo

Michael Schumacher je pobjedom u Suzuki 2000. utrku prije kraja osigurao treći naslov prvaka i prvi vozački naslov za Ferrari od 1979. (8.10.2000.) Foto: tbk-light
Michael Schumacher je pobjedom u Suzuki 2000. utrku prije kraja osigurao treći naslov prvaka i prvi vozački naslov za Ferrari od 1979. (8.10.2000.) Foto: tbk-light

Ferrari i Schumacher nastavili su s pobjedama i u iduće četiri godine. Godine 2001. Schumacher relativno lako osvaja naslov nekoliko utrka prije kraja, a 2002. vidjeli smo potpunu dominaciju momčadi iz Maranella. Schumacher je još jednom ispisao povijest završivši svih 17 utrka na pobjedničkom postolju, ali nažalost pamtit će se i Austrija 2002. gdje je Barrichello u posljednjem krugu pustio Schumachera da pobijedi, unatoč ogromnoj prednosti koju su imali u ukupnom poretku.

Teži posao i napetu završnicu Ferrari je imao 2003. kada su se borili s Williamsima, Raikkonenom i Bridgestoneovim gumama. Ironično, upravo su im superiorne Bridgestoneove kišne gume donijele pobjedu na Indianapolisu gdje je Schumacher utrku prije kraja izgradio gotovo nedostižnih devet bodova prednosti ispred Raikkonena. U Japanu Raikkonen nije uspio pobijediti (bio je drugi iza Barrichella), a Schumacher je osmim mjestom osigurao šesti naslov prvaka.

Kimi Raikkonen slavi prvu pobjedu sezone ispred Michaela Schumachera i Rubensa Barrichella. Nijemac je drugim mjestom osvojio sedmi naslov svjetskog prvaka. (29.8.2004.) Foto: Sutton
Kimi Raikkonen slavi prvu pobjedu sezone ispred Michaela Schumachera i Rubensa Barrichella. Nijemac je drugim mjestom osvojio sedmi naslov svjetskog prvaka. (29.8.2004.) Foto: Sutton

Zato je Bridgestone 2004. odradio puno bolji posao, a Ferrari je ispravio nedostatke inače vrlo dobrog F2003 GA. Novi F2004 Barrichello je na zimskim testiranjima opisao kao ‘bolid bez mane’, a nakon što su se u Melbourneu poigrali s konkurencijom postalo je jasno i zašto. Schumacher je pobijedio na prvih pet utrka sezone, baš kao i Mansell 1992., ali je u Monacu odustao nakon nesporazuma s Montoyom u tunelu za vrijeme sigurnosnog automobila.

Nijemac je odgovorio sa sedam uzastopnih pobjeda čime je jasno dao do znanja kome ide  naslov prvaka. Peti uzastopni vozački naslov za Ferrari i sedmi ukupno u svojoj karijeri Schumacher je potvrdio drugim mjestom u Belgiji gdje je nakon 17 mjeseci suše za McLaren pobijedio Kimi Raikkonen.

Ferrari se zbog promjene pravila 2005. našao na krivoj nozi, a Renault i McLaren napravili su bolji posao.

Iako su Bridgestoneove gume bila glavna Ferrarijeva boljka 2005., bolidu je nedostajalo downforcea i tehničkih novotarija poput prigušivača mase i koncepta prihvata prednjeg ovjesa

Sezonu su završili s jednom pobjedom i to na utrci šest bolida u Indianapolisu, a u oba poretka završili su treći.

Schumacher je 2006. na četvrtoj utrci prvenstva u San Marinu osvojio svoj 66. pole position i prestigao Sennu koji je 65. puta startao s najbolje startne pozicije. U nedjelju je nakon uzbudljive borbe s Alonsom došao do prve pobjede u sezoni kojom je najavio borbu za naslov prvaka. Bila je to zasad posljednja održana VN San Marina. (23.4.2006.) Foto: Ferrari
Schumacher je 2006. na četvrtoj utrci prvenstva u San Marinu osvojio svoj 66. pole position i prestigao Sennu koji je 65. puta startao s najbolje startne pozicije. U nedjelju je nakon uzbudljive borbe s Alonsom došao do prve pobjede u sezoni kojom je najavio borbu za naslov prvaka. Bila je to zasad posljednja održana VN San Marina. (23.4.2006.) Foto: Ferrari

Godine 2006. vratile su se izmjene guma, a u povijest su otišli 3,0-litreni V10 motori. Umjesto njih su stigli 2,4-litreni V8 motori, također atmosferski, koji su imali otprilike 20% manje snage, ali su bili manji, lakši i jednostavniji za hlađenje. Ferrari je od samoga početka bio mnogo kompetitivniji nego prošle godine, ali su ponovno ostali kratkih rukava. Fernando Alonso i Renault obranili su oba naslova, a Schumacher se od nade u osmi naslov oprostio u dimu motora na legendarnoj Suzuki.

Umjesto Schumachera koji se povukao iz Formule 1, Ferrari je doveo Raikkonena, dok su zadržali sve boljeg Massu. Finac je pobijedio na prvoj utrci za Ferrari i to dominantno, s pole positiona. U nastavku stvari nisu išle tako glatko te je Ferrari imao snažnog protivnika u preporođenom McLarenu za kojeg je vozio dvostruki svjetski prvak Alonso i senzacionalni rookie Lewis Hamilton.

Heikki Kovalainen (lijevo) je nakon odustajanja u 36. krugu (prvo u sezoni) sjeo na stolicu i gledao ostatak utrke. Nakon utrke je čestitao sunarodnjaku Kimiju Raikkonenu na osvojenom naslovu prvaka (desno). (21.10.2007.)
Heikki Kovalainen (lijevo) je nakon odustajanja u 36. krugu (prvo u sezoni) sjeo na stolicu i gledao ostatak utrke. Nakon utrke je čestitao sunarodnjaku Kimiju Raikkonenu na osvojenom naslovu prvaka (desno). (21.10.2007.)

Iako se činilo da će glavnu riječ u borbi za naslov voditi McLarenov dvojac, Alonso je svoje šanse prokockao na kišnom Fujiu, a Hamilton u pješčanoj zamci u Shanghaiju. Zato je Raikkonen savršeno odradio posljednje dvije utrke sezone i zasluženo osvojio svoj prvi naslov prvaka. Ferrari je nakon McLarenovog isključenja iz prvenstva zbog posjedovanja tajnih Ferrarijevih podataka osvojio konstruktorski naslov.

Sezona 2008. donijela je zabranu kontrole proklizavanja pogonskih kotača i novi dvoboj Ferrarija i McLarena. Iako je aktualni prvak Raikkonen bolje započeo sezonu, sve su ga više mučili problemi sa zagrijavanjem guma u kvalifikacijama zbog čega si je otežavao posao u utrci. Massa je postajao sve jači te je nakon razočaravajućih utrka u Australiji i Maleziji pobijedio u Bahrainu i Turskoj.

Ferrarijev F2008 bio je ravnopravan McLarenovom MP4-23, negdje nešto brži, negdje nešto sporiji, a općenito su mu odgovarale staze s brzim zavojima. Ipak, tendencija podupravljanju više je odgovarala Massi te se upravo on istaknuo kao glavni konkurent Lewisu Hamiltonu koji je preuzeo vodstvo u ukupnom poretku nakon devete utrke sezone u Velikoj Britaniji.

Iako je Massa 2008. osvojio nekoliko fantastičnih pole positiona i pobjeda te zasjenio momčadskog kolegu, kvar na motoru u Mađarskoj i nespretnost momčadi u Singapuru stajale su ga naslova prvaka

Felipe Massa (lijevo) slavi pobjedu na domaćoj utrci u Brazilu, ali prvak je ipak postao Lewis Hamilton (desno) nakon što je u posljednjem krugu prestigao Glocka i osvojio peto mjesto koje mu je trebalo. (2.11.2008.)
Felipe Massa (lijevo) slavi pobjedu na domaćoj utrci u Brazilu, ali prvak je ipak postao Lewis Hamilton (desno) nakon što je u posljednjem krugu prestigao Glocka i osvojio peto mjesto koje mu je trebalo. (2.11.2008.)

S druge strane, isto vrijedi i za grešku u Maleziji gdje je s drugoga mjesta prejako pritiskao u želji da stigne Raikkonena te se izvrtio, što mu je odnijelo vrijednih osam bodova.

Felipe je sjajnom vožnjom pobijedio na posljednjoj utrci sezone u Brazilu, ali Hamilton je u posljednjem krugu po kiši uspio prestići Timu Glocka u Toyoti koji je ostao na gumama za suho i osvojiti peto mjesto koje mu je bilo potrebno za naslov prvaka. Ferrari je osvojio drugi uzastopni konstruktorski naslov, ali sezona se zbog neosvajanja vozačkog naslova nije smatrala u potpunosti uspješnom.

Što tek reći na sezonu 2009. koja je zbog velike promjene tehničkog pravilnika iz temelja uzdrmala dobro poznati poredak u Formuli 1. Ferrari i McLaren uhvaćeni su na krivoj nozi te nisu pratili Red Bull i Brawn GP u tehnološkim inovacijama i brzini razvoja bolida. Massa je ponovno bio uspješniji od Raikkonena, ali u Mađarskoj ga je za vrijeme kvalifikacija u kacigu pogodila opruga koja je otpala s bolida Rubensa Barrichella, zbog čega je propustio ostatak sezone.

Raikkonen je nakon toga imao najbolji nastup sezone u Belgiji gdje je uspio pobijediti sa sedmog startnog mjesta, djelomično zahvaljujući i sustavu za obnovu kinetičke energije (KERS) kojeg njegov glavni konkurent u utrci Fisichella nije imao te je bio nemoćan nakon povlačenja sigurnosnog automobila.

Raikkonenova pobjeda na VN Belgije 2009. bila je prva pobjeda Ferrarijevog bolida ostvarena s hibridnim pogonom

Massu je nakon nesreće na iduće dvije utrke zamijenio Badoer, a u Monzi Giancarlo Fisichella koji je tako ispunio svoj dječački san vožnje Ferrarijeva F1 bolida. U svom prvom nastupu za Ferrari u Monzi Fisico je završio deveti i osvojio dva boda, a u Brazilu je osvojio još jedan bod. Ferrari je tako za bod izgubio u borbi za treće mjesto u ukupnom poretku od McLarena koji je završio iza prvaka Brawna i drugoplasiranog Red Bulla.

Fernando Alonso i Felipe Massa sjajno su započeli suradnju u Ferrariju 2010. dvostrukom pobjedom na prvoj utrci sezone u Bahrainu. Stvari nisu izgledale tako sjajno nakon VN Njemačke. (14.3.2010.) Foto: f1fanatic
Fernando Alonso i Felipe Massa sjajno su započeli suradnju u Ferrariju 2010. dvostrukom pobjedom na prvoj utrci sezone u Bahrainu. Stvari nisu izgledale tako sjajno nakon VN Njemačke. (14.3.2010.) Foto: f1fanatic

Krajem rujna 2009. Ferrari je potvrdio da će 2010. za njih, uz Massu, voziti Fernando Alonso, dok će Raikkonenu morati platiti prilično velik iznos kako bi prije vremena napustio Ferrari. Iako su sezonu započeli dvostrukom pobjedom u Bahrainu (zahvaljujući Vettelovim problemima), bilo je jasno da Ferrarijev F10 nije novi F2004. Alonso je uspio pobijediti u svom prvom nastupu za Ferrari, baš kao i Kimi Raikkonen 2007., ali bilo je jasno da će sezona biti velika borba s McLarenom i Red Bullom.

Alonso je, očekivano, veći dio sezone bio brži i bolji vozač od Masse, ali kontroverzan trenutak, nimalo stran momčadi iz Maranella, dogodio se na VN Njemačke. Alonso se kvalificirao dvije tisućinke iza najbržeg Vettela, a Massa je startao treći. Vettel je blokirao Alonsa, a Massa je to iskoristio i prošao s vanjske strane. I dok su krstarili prema dvostrukoj pobjedi, Alonso je tražio momčad da ga Massa propusti jer je brži. Massa je poslušao, a u Ferrarijevoj povijesti nastala je još jedna mrlja.

Massa je tim potezom zauvijek potpisao status broja dva uz Alonsa (ako je on ikad i bio upitan), a Alonso je krenuo u napad na naslov prvaka. Iako je nakon deset utrka zaostajao 47 bodova, Španjolac je uoči posljednje utrke prvenstva vodio u poretku vozača ispred Webbera i Vettela. Ali, tada je došao Abu Dhabi.

Nakon ranog izlaska sigurnosnog automobila, Red Bull je pozvao Webbera u boks, a Ferrari ih je odmah ispratio. Bila je to ključna pogreška jer su nakon toga zaglavili iza vozača koji nisu otišli u boks, a koje nisu mogli prestići na stazi. Ispred Fernanda se našao Vitaly Petrov kojeg zbog odlične brzine na ravnom Španjolac nije uspio prestići do kraja utrke. Naslov je tako, pomalo neočekivano, osvojio Sebastian Vettel.

Fernando Alonso pobijedio je u prvoj utrci za Ferrari i već se u prvoj sezoni borio za naslov prvaka. Na posljednju je utrku stigao kao vodeći u prvenstvu, ali tada Ferrarijeva momčad krivim taktičkim potezima uništava san o novom naslovu prvaka

Netko je za katastrofu u Abu Dhabiju morao platiti, a žrtva je bio Chris Dyer, glavni odgovorni za odluke na trkaćoj stazi. Ali ni 2011. nije za Ferrari počela ništa bolje jer ih je Ford upozorio da je F150 ime njihova popularnog pick-up vozila. Talijani su problem riješili preimenovanjem bolida u F150th Italia. Inače, Ferrari je broj 150 koristio u svrhu obilježavanja 150. obljetnice ujedinjenja Italije.

Nažalost po Ferrari, ni na stazi stvari nisu funkcionirale ništa bolje. Dapače, Red Bull je u potpunosti dominirao sezonom, a najbliži pratitelj najčešće im je bio McLaren. Ferrari je, baš kao i Red Bull i McLaren, osvojio bodove na svim utrkama 2011., ali su prvo pobjedničko postolje ostvarili tek na četvrtoj utrci u Turskoj, a prvi start iz prvoga startnog reda stigao je na sedmoj utrci u Kanadi.

Vrhunac sezone bila je VN Velike Britanije gdje je privremeno bilo ograničeno korištenje ispušnih plinova u aerodinamičke svrhe, područje gdje je Red Bull briljirao, a Ferrari zaostajao. Alonso je pobijedio na toj utrci, ali je na kraju sezone završio četvrti u poretku vozača. I dok je Ferrariju to bila jedina pobjeda u sezoni, Red Bull je pobijedio 12 puta, a McLaren šest. Ferrari je završio na usamljenom trećem mjestu, daleko od drugoga McLarena i četvrtog Mercedesa.

Fernando nakon superiorne pobjede na VN Europe u Valenciji. Španjolac je na uličnoj stazi slavio s 11. mjesta, a posebno impresivan bio je prvi krug. Alonso je pobjedom preuzeo vodstvo u ukupnom poretku, 20 bodova ispred Webbera. (24.6.2012.) Foto: www.tophdgallery.com
Fernando Alonso nakon superiorne pobjede na VN Europe u Valenciji. Španjolac je na uličnoj stazi slavio s 11. mjesta, a posebno impresivan bio je prvi krug. Alonso je pobjedom preuzeo vodstvo u ukupnom poretku, 20 bodova ispred Webbera. (24.6.2012.) Foto: www.tophdgallery.com

Za razliku od 2011., sezona 2012. donijela je daleko više nepredvidivosti i nevjerojatno konstantne nastupe Fernanda Alonsa. Ferrari je bio daleko od najbržeg bolida, ali je zato bio pouzdan, dok je Alonso bio očito jako raspoložen iskoristiti i najmanji propust suparničkih vozača i momčadi

Alonso je uoči ljetne stanke imao 40 bodova prednosti ispred Marka Webbera, ali ga je Vettel stigao s četiri uzastopne pobjede od Singapura do Indije. Nisu pomogla ni odustajanja u Belgiji i Japanu gdje Španjolac nije osvojio ni boda, a Nijemac 43. Na kraju smo u Brazilu gledali uzbudljivu završnicu gdje je Vettel ipak uspio osvojiti svoj treći uzastopni naslov prvaka, a Alonso i Ferrari opet su bili gubitnici u posljednjoj utrci prvenstva.

Nova sezona, stara očekivanja. Ferrari je 2013. krenuo znatno bolje nego u 2012., ali su po dobrom starom običaju nestali u drugom dijelu sezone. Alonso je pobijedio na trećoj utrci u Kini i petoj utrci u Španjolskoj gdje je Massa bio treći i stvari su izgledale puno bolje. Fernando je bio treći u poretku vozača, s prihvatljivih 17 bodova zaostatka za Vettelom, a Ferrari je bio drugi, 14 bodova iza Red Bulla.

Koliko god se stvari činile dobre za momčad iz Maranella, bilo je očito da se Red Bull muči u potpunosti iskoristiti svu brzinu bolida zahvaljujući osjetljivim i degradaciji sklonim Pirellijevim gumama, a isti problem je u još većoj mjeri mučio Mercedes koji je osvajao pole positione, a u utrci najčešće mrvice.

Alonso je pobjedom na petoj utrci prvenstva u Španjolskoj došao do druge pobjede u sezoni. Sezona je mnogo obećavala, ali je u drugom dijelu sezone Red Bull u potpunosti dominirao. (12.5.2013.) Foto: Ferrari
Alonso je pobjedom na petoj utrci prvenstva u Španjolskoj došao do druge pobjede u sezoni. Sezona je mnogo obećavala, ali je u drugom dijelu sezone Red Bull u potpunosti dominirao. (12.5.2013.) Foto: Ferrari

Kako je sezona odmicala, Ferrari je sve više gubio korak za konkurencijom. Do kraja sezone nisu osvojili nijednu pobjedu, a samo ih je Alonsova genijalnost i odlučnost da iskoristi svaku priliku držala na prihvatljivom mjestu u poretku. Španjolac je ukupno devet puta bio na pobjedničkom postolju, a završio je drugi u poretku. Definitivno mjesto koje ne oslikava nemoć Ferrarija u drugoj polovici sezone.

Samo su Alonsova genijalnost i odlučnost držali Ferrari u borbi za visoke pozicije, posebno u drugoj polovici 2013.

Sigurno da Ferrariju nije pomogla odluka Pirellija da se nakon višestrukih pucanja guma na VN Velike Britanije vrati na prošlogodišnju (čvršću) konstrukciju guma. Red Bull je to iskoristio kako bi izvukao maksimum iz svoga bolida (čiji je potencijal jasan od prve utrke sezone) te su do savršenstva dotjerali aerodinamiku RB9. Vettel je s devet uzastopnih pobjeda u posljednjih devet utrka sezone porušio brojne rekorde, a Ferrari je ponovno imao o čemu razmišljati.

Krajem 2013. momčad je nakon osam sezona napustio Felipe Massa i prešao u Williams, a u Ferrari se vratio Kimi Raikkonen. Veliku promjenu tehničkih pravila svi su vidjeli kao odličnu priliku da se razbije Red Bullova dominacija pa su se tome nadali i u Ferrariju, a kombinacija Kimi – Alonso obećavala je mnogo.

Red Bullova dominacija zaista je prekinuta, ali za to nije zaslužan Ferrari, nego Mercedes. Momčad iz Maranella u potpunosti je podbacila i ostala bez pobjede prvi puta nakon 1993., a čak ni svemogući Alonso nije uspio ostvariti više od šestog mjesta u poretku i dva pobjednička postolja. Ferrarijevom F14T nedostajalo je snage i downforcea u usporedbi s Mercedesom, brzine na ravnom u odnosu na Williams i downforcea u odnosu na Red Bull. Zato ni ne čudi da su u poretku momčadi završili treći, s puno posla uoči 2015.

Alonso i Raikkonen u jedinoj zajedničkoj sezoni u Ferrariju na VN Monaka. Alonso je završio treći, a Raikkonen je odvozio najbrži krug utrke. (25.5.2014.) Foto: Ferrari
Alonso i Raikkonen u jedinoj zajedničkoj sezoni u Ferrariju na VN Monaka. Alonso je završio treći, a Raikkonen je odvozio najbrži krug utrke. (25.5.2014.) Foto: Ferrari

Razočaranje je bio Kimi Raikkonen koji cijele sezone nije uspio pronaći odgovarajuće postavke bolida. Finac je osjetljiv na balans i ako mu se bolid ne ponaša kako mu odgovara, ne može iz njega izvući maksimum. S tim Alonso nema problema te je ponovno ostvarivao rezultate iznad mogućnosti bolida (primjerice završio ispred Masse u daleko bržem Williamsu). Kimi je na kraju sezonu završio na 12. mjestu, šest mjesta i 106 bodova iza momčadskog kolege.

U takvom razvoju događaja i nakon pet neuspješnih sezona Alonso je gubio strpljenje. Situaciji nisu pomogli ni događaji izvan staze gdje je Ferrari morao pronaći krivca za neuspjehe. Prvi na repertoaru bio je Stefano Domenicali, a njegov zamjenik, Marco Mattiacci, doživio je sličnu sudbinu samo sedam mjeseci kasnije.

Kao da to nije bio dovoljan znak u kakvoj je situaciji Ferrari, odlazak di Montezemola i Alonsa potvrdio je da su u Maranellu na vidiku velike promjene. Sergio Marchionne doveo je Maurizija Arrivabenea iz Philip Morrisa (Marlboro), a James Alison dobio je ulogu tehničkog direktora. Pat Fry i Nikolas Tombazis također su napustili momčad, kao i Luca Marmorini koji je otišao u srpnju.

Usred velike reorganizacije momčadi, nakon mjeseci nagađanja, potvrđeno je da u Ferrari stiže četverostruki svjetski prvak iz Red Bulla, Nijemac Sebastian Vettel, koji će tako krenuti stopama svog sunarodnjaka Michaela Schumachera koji je 1996. došao u Ferrari. Kimi Raikkonen ostaje i 2015.

malaysian-gp-f1-2015-podium-vettel-hamilton-rosberg
Vettel je već u drugom nastupu za Ferrari stigao do prve pobjede u crvenom bolidu (29.3.2015.) Foto: Ferrari

Navedene promjene obilježavaju početak nove ere u Ferrarijevoj F1 povijesti, a Sergio Marchionne rekao je da 2015. žele ostvariti dvije pobjede. Već je na predsezonskim testiranjima bilo jasno da je Ferrari napravio ogroman korak naprijed s novom pogonskom jedinicom, a Ferrari se činio kao glavna prijetnja Mercedesu.

Četverostruki svjetski prvak Sebastian Vettel odmah se nametnuo kao vođa momčadi i pobijedio već na drugoj utrci za Ferrari u Maleziji nakon pobjedničkog postolja u Australiji.

Nijemac je ostvario i prvi Ferrarijev pole position nakon VN Njemačke 2012. (Alonso) kada je fantastičnim krugom uništio konkurenciju u Singapuru, a dan kasnije došao je do treće pobjede u sezoni (slavio je još i u Mađarskoj).

Vettel je 13 puta bio na pobjedničkom postolju, a Raikkonen tek tri puta (na noćnim utrkama u Bahrainu, Singapuru i Abu Dhabiju). Sezonu su završili na trećem (Vettel) i četvrtom (Raikkonen) mjestu, a Ferrari je završio na drugom mjestu iza Mercedesa.

sebastian-vettel-ferrari-sf16-h-mexican-gp-f1-2016-soft-foto-ferrari
Sebastian Vettel na VN Meksika 2016. – Ferrari je 2016. ostao bez pobjede i završio treći u poretku konstruktora (30.10.2016.) Photo: Ferrari

Iako je Ferrari 2016. započeo kao najbliži pratitelj Mercedesu, a Vettel je poveo nakon sjajnog starta s trećeg mjesta u Australiji, sezona se pretvorila u još jedno veliko razočaranje. Ne samo da nisu uspjeli zaprijetiti Mercedesu, nego nisu uspjeli pobijediti ni na jednoj utrci, baš kao i 2014. Također, nijednu utrku nisu startali iz prvog startnog reda.

Kimi Raikkonen vozio je bolje nego 2014. i 2015. i pobijedio Sebastiana Vettela 11:10 u kvalifikacijskim ogledima, ali Nijemac je ponovno imao više bodova i pobjedničkih postolja od Finca koji je produljio svoj ugovor na još jednu godinu.

Red Bull je tijekom sezone postajao sve jači i jači te su nakon VN Njemačke prestigli Ferrari na drugom mjestu u poretku konstruktora i zadržali ga do kraja sezone. Ferrarijev predsjednik Sergio Marchionne istaknuo je razvoj šasije i aerodinamike kao glavni razlog pada forme njegove momčadi i vjeruje da će 2017. u tom području biti bolji. S obzirom na odlazak tehničkog direktora Jamesa Allisona i restrukturiranje tehničkog odjela to neće biti nimalo lak zadatak za najtrofejniju momčad u povijesti Formule 1.

Raikkonen Verstappen Vettel Singapore F1 2017 start crash shunt Photo XPB
Sudar koji je obilježio Ferrarijevu sezonu – VN Singapura 2017. (17.9.2017.) Photo: XPB Ferrari

Suprotno svim očekivanjima izvan momčadi, Ferrari je oduševio 2017. i nakon dugo vremena ponovno se borio za pole positione, pobjede i naslov prvaka, barem prve dvije trećine sezone.

Nakon tri godine apsolutne dominacije u kojima su bitku za naslov vodili samo Mercedesovi vozači, momčad svjetski prvaka 2017. je napokon dobila pravu konkurenciju – preporođeni Ferrari i njihov sjajni SF70H.

Iako je Ferrari sjajno započeo sezonu, SF70H nije mogao pratiti brzinu, a pogotovo pouzdanost Mercedesa W08 koji je u prosjeku ipak bio brži i bolji bolid.

Hamilton je nakon borbe s Vettelom na kraju uvjerljivo osvojio naslov prvaka, četvrti u karijeri, nakon što je Ferrari loše odradio posljednju trećinu sezone, posebno po pitanju pouzdanosti, a Mercedes je tri utrke prije kraja potvrdio četvrti uzastopni konstruktorski naslov i time istaknuo status glavnoga favorita za oba naslova 2018.

Ferrari nakon vrlo dobre 2017. želi biti nijansu bolji 2018. i biti ozbiljniji kandidat za osvajanje oba naslova prvaka u što ponovno vjeruje cijela momčad.

Vettel Ferrari Singapore F1 2017 parc ferme post qualy Photo Ferrari
Ferrari je na tri najsporije staze u F1 kalendaru zauzeo prvi startni red (VN Singapura 2017.) (17.9.2017.) Photo: Ferrari

Ferrari je u novoj F1 sezoni 2018. zaista bio jači nego 2018., a novi SF71-H, s dužim međuosovinskim razmakom i većim nagibom podnice ispravio je neke slabosti prethodnika na brzim stazama pa su Vettel i Raikkonen na više utrka bili konkurencija Mercedesu.

Sezona je započela sjajno s dvije pobjede na prve dvije utrke, a Vettel je vodio u prvenstvu nakon dominantne pobjede na Silverstoneu. Ali tada je uslijedila Njemačka gdje je Vettel po slaboj kiši s pole positiona izletio u sporom Sachs zavoju, odustao i pobjedu prepustio Hamiltonu.

US GP F1 2018 podium Raikkonen Verstappen Hamilton Photo Ferrari
Pobjedničko postolje na VN SAD-a 2018. (21.10.2018.) Photo: Ferrari

Nakon toga se ni Vettel ni Ferrari više nisu oporavili, a Mercedes im je u Italiji i Singapuru zadao još dva teška udarca nakon čega su nade u naslov prvaka gotovo u potpunosti nestale.

Momčad je uzdrmala i iznenadna smrt predsjednika Sergija Marchionnea, a tijekom VN Italije momčad je odlučila da će Raikkonena za 2019. zamijeniti mladi i talentirani Leclerc koji je imao sjajnu debitantsku sezonu u Alfa Romeo Sauberu.

Za novu F1 sezonu 2019. Ferrari je promijenio i šefa momčadi pa je tehnički direktor Mattia Binotto postao i novi šef momčadi uz zadržavanje dijela odgovornosti prema tehničkom odjelu što bi uz novu vozačku postavu momčadi trebalo dati novu energiju za napad na naslov prvaka koji nisu osvojili od 2008.

Charles Leclerc Ferrari SF90 Barcelona Test 2 pitlane Photo Ferrari