Williams Mercedes

williams logo

Puno ime momčadiWilliams Martini Racing
Službena web stranicawww.williamsf1.com
SjedišteGrove, UK
Šef momčadiSir Frank Williams, zamjenica Claire Williams
Tehnički direktorPaddy Lowe
VozačiFelipe Massa (trkaći inženjer Dave Robson)
 Lance Stroll (trkaći inženjer James Urwin)
ŠasijaFW40
Pogonska jedinicaMercedes M08 EQ Power +
GumePirelli
NaplaciAPP Tech
Gorivo i mazivaPetrobras


STATISTIKA
(nakon 2016.)

Prva sezona1975.
Broj utrka649
Vozački naslovi7 (1980. 1982. 1987. 1992. 1993. 1996. 1997.)
Konstruktorski naslovi9 (1980. 1981. 1986. 1987. 1992. 1993. 1994. 1996. 1997.)
Pobjede114
Najbolje startne pozicije128
Najbrži krugovi133
Mjesta na pobjedničkom postolju311
Mjesta u prvom startnom redu271
Krugova u vodstvu 7588
Bodovi (svih vozača)3476
Rezultati2014. 2015. 2016.

Biografija

Frank Williams najprije se okušao u karijeri trkaćeg vozača te je u kasnim šezdesetim godinama prošloga stoljeća vozio u Formuli 3. Kako bi financirao utrkivanje, bavio se rabljenim trkaćim automobilima.

Franku je kasnije postalo jasno da njegova karijera trkaćeg vozača ne ide u pravome smjeru, ali je zbog velike ljubavi prema utrkivanju htio ostati dio toga svijeta. Tako je 1968. osnovao momčad u Formuli 2 u kojoj je nastupao s Brabhamovim BT23C, a za njega je vozio i njegov bliski prijatelj Piers Courage.

Nova je uloga savršeno odgovarala Franku Williamsu, a 1969. je nastupio u Formuli 1, ponovno s Piersom Courageom u Brabhamu. Njegova momčad Frank Wiliams Racing Cars, koja je nastupila samo s jednim vozačem, ostvarila je dva druga i dva peta mjesta što je bilo dovoljno da Courage završi osmi u poretku vozača sa 16 bodova.

Nastupi iz 1969. istaknuli su momčad Franka Williamsa koja je 1970. osigurala status gotovo tvorničke momčadi suradnjom s de Tomasom. Bolid nije bio posebno brz, ali dugoročno su stvari izgledale bolje. Ali tada se dogodila tragedija na VN Nizozemske gdje je poginuo Piers Courage, nakon čega je de Tomaso izgubio interes.

Za Franka Williamsa Piersova smrt bila je velik udarac. Bio mu je najbolji prijatelj koji je poginuo vozeći za njegovu momčad, a upravo je to obilježilo Frankove odnose s budućim vozačima

Na kraju sezone de Tomaso se povukao, a Williams je 1971. nastupao kao privatna momčad s Marchovim 711 bolidom. Frank je tijekom sezone razmišljao o tome da njegova momčad postane konstruktor, a između 1972. i 1975. momčadi su mu nosili imena sponzora. Novac je bio stalna nepoznanica, a navodno je Frank morao prodati tepihe iz vlastite kuće i još gore, svoj voljeni Porsche 911.

Williams je u te četiri sezone osvojio samo 12 bodova od čega pola zahvaljujući drugome mjestu Jacquesa Lafittea na VN Njemačke 1975.

Krajem 1975. Walter Wolf kupuje dio momčadi Hesketh i 60% momčadi Williams. Nova momčad Wolf-Williams koristila je Hesketove bolide 308C koje su preimenovali u FW05, a koji su se pokazali katastrofalnim. Williams je prekinuo suradnju prije kraja sezone i sa sobom poveo dizajnera Patricka Heada.

Williams Ford/Cosworth (1977. – 1983.)

Tijekom 1977. Patrick Head se okrenuo dizajniranju novoga bolida, a Frank se natjecao sa starim Marchovim 761 bolidima. Prva utrka za novu momčad Williams Grand Prix Engineering bila je peta utrka prvenstva, VN Španjolske na kojoj je Williams nastupio s Patrick Nèveom u March Fordu. Nève je za Williams 1977. nastupio na osam utrka, a najbolji plasman mu je sedmo mjesto na VN Italije. Zatim je Frank Williams izvukao asa iz rukava i osigurao sponzorstvo iz Saudijske Arabije.

Prva utrka za novu momčad Williams Grand Prix Engineering bila je peta utrka prvenstva, VN Španjolske na kojoj je Williams nastupio s Patrick Nèveom u March Fordu

Tako je nastala nova Williamsova momčad koja sama proizvodi svoje bolide. Godine 1978. nastupaju kao konstruktor, ali samo s jednim bolidom kojeg je vozio Australac Alan Jones. Njega su odabrali jer je bio jeftin i dostupan, ali Australac se pokazao boljim nego što je momčad očekivala. Iako je samo triput osvajao bodove, Jones se 1978. većinu sezone borio pri vrhu poretka. U godini kad su momčadi koristile ground effect za stvaranje downforcea, Williams je često bio najbolji bolid s Cosworthovim DFV motorima, iza Lotusa.

Williams je odabrao Alana Jonesa jer je bio jeftin i dostupan – Frank je mislio da je Australac vozač sredine poretka.

Clay Regazzoni u Williams-Fordu FW07 (27.5.1979) Foto: phombo
Clay Regazzoni u Williams-Fordu FW07 (27.5.1979.) Foto: phombo

Williams Ford FW07, novi bolid za 1979., ispočetka nije bio tako brz, ali je s vremenom postao najbrži. Bio je to prvi Williamsov bolid s ground effect tehnologijom koja se temelji na stvaranju downforcea pomoću interakcije karoserije i tla, a koju su uveli Colin Chapman i Lotus.

Prve bodove u 1979. momačad je morala čekati do četvrte utrke u Long Beachu gdje je Jones bio treći. Uslijedile su dvije utrke bez bodova, nakon čega je u Monaku Regazzoni bio drugi, manje od sekunde iza pobjednika Jodyja Schecktera. Uslijedilo je još sedam uzastopnih utrka u kojima je momčad osvajala bodove.

Prva pobjeda za momčad stigla je na devetoj utrci sezone, na domaćoj utrci u Silverstoneu gdje je slavio Clay Regazzoni, dok je prvi pole position na istoj utrci ostvario Alan Jones

Williams je nakon prve pobjede pokazao dobru formu te su slavili na tri od preostalih šest utrka sezone, što je bio sjajan znak za iduću sezonu.

Momčad je 1980. nosila puni naziv Albilad-Williams Racing Team, a svjetski prvak s pet pobjeda i deset pobjedničkih postolja u 14 utrka postao je Alan Jones, ispred Nelsona Piqueta i momčadskog kolege Carlosa Reutemanna. Momčad Williamsa postala je konstruktorski prvak sa 120 bodova, gotovo dvostruko više od Ligiera (66).

Williams je i 1981. zadržao vozačku postavu Jones/Reutemann, ali ovoga puta svjetski prvak postao je Nelson Piquet u Brabhamu, bod ispred Reutemanna i četiri ispred Jonesa. Zato je momčad uvjerljivo osvojila konstruktorski naslov s 95 bodova, 34 više od Brabhama.

Finac Keke Rosberg vodio je glavnu riječ u WIlliamsu 1982. kada je osvojio 44 boda od ukupno 58 koliko je osvojila cijela momčad. Na prve dvije utrke momčadski kolega mu je bio Carlos Reutemann, na trećoj Mario Andretti, a ostatak sezone Derek Daly. Rosberg je postao prvak s pet bodova više od Didiera Pironija u Ferrariju, a jedini je svjetski prvak koji je to uspio postati sa samo jednom pobjedom u sezoni (na 13. utrci sezone u Švicarskoj). Konstruktorski pobjednik postao je Ferrari, ispred McLarena, Renaulta i Williamsa.

U sezoni u kojoj je prva četiri vozača u poretku dijelilo samo deset bodova, Rosberg je bio najkonstatniji i osvojio naslov prvaka s jednom pobjedom

Frank Williams shvatio je da mu je za daljnje natjecanje i borbu za naslov prvaka potrebna potpora velikoga proizvođača motora. Momčad se tako okrenula Hondi koja je razvijala vlastiti V6 turbo motor s momčadi Spirit i s kojom je Williams početkom 1983. potpisao ugovor o suradnji za 1984.

Williams Honda (1983. – 1987.)

Momčad je do kraja 1983. vozila s Fordovim motorima, osim na posljednjoj utrci gdje su prvi puta nastupili s Hondinim 1,5-litrenim V6 turbo motorima. Keke Rosberg završio je peti, što je bilo ohrabrujuće za početak suradnje s japanskim proizvođačem. Williams je 1983. završio na četvrtom mjestu s 36 bodova, a najbolji rezultat sezone bila je Rosbergova pobjeda na VN Monaka.

Williams je 1984. završio šesti u poretku konstruktora, u prvoj cijeloj sezoni s Hondom. Keke Rosberg slavio je na VN Dallasa, a bio je i drugi na prvoj utrci sezone u Brazilu. Finac je završio osmi u poretku vozača, a momčadski kolega Jacques Laffite tek 14.

Keke Rosberg na Silverstoneu 1985. gdje je u kvalifikacijama odvozio tada najbrži krug u povijesti Formule 1, prosječnom brzinom od 259.005 km/h. (20.7.1985.) Foto: Williams
Keke Rosberg na Silverstoneu 1985. gdje je u kvalifikacijama odvozio tada najbrži krug u povijesti Formule 1, prosječnom brzinom od 259.005 km/h. (20.7.1985.) Foto: Williams

Patrick Head je 1985. dizajnirao FW10, prvu Williamsovu šasiju načinjenu od karbonskih vlakana. Prvi bolid sa šasijom od karbonskih vlakana bio je McLaren MP4/1 iz 1981. kojeg je dizajnirao John Barnard. Momčadi se priključio Nigel Mansell kojem je momčadski kolega bio Keke Rosberg. Nijemac je slavio u Detroitu i Adelaideu, a Britanac na VN Europe i Južne Afrike. Momčad je završila treća u poretku konstruktora sa 71 bodom, iza McLarena (90) i Ferrarija (82). Rosberg je završio treći u poretku vozača, iza prvaka Alaina Prosta i Michele Alboreta, a Mansell je bio šesti.

Za vrijeme kvalifikacija za VN Velike Britanije, Keke Rosberg odvozio je krug na 4719 m dugom Silverstoneu za 1:05.591 što daje prosječnu brzinu od 259.005 km/h. Tada je to bio najbrži krug u povijesti Formule 1. Nadmašen je 2002. kada je Juan Pablo Montoya u Williams BMW-u FW-22 odvozio kvalifikacijski krug na Monzi u vremenu 1:20.264, prosječnom brzinom od 259.827 km/h. Rekord je ponovno nadmašen 2004. kada je Juan Pablo Montoya u prvim kvalifikacijama 2004. odvozio 1:19.525, prosječnom brzinom od 262.242 km/h.

Keke Rosberg odvozio je 1985. na Silverstoneu najbrži krug u povijesti Formule 1 koji je tek 2002. i ponovno 2004. nadmašio isti vozač – Juan Pablo Montoya

Williams je od 1985. imao novi vizualni identitet u kojem dominiraju bijela, plava i žuta boja te natpisi glavnoga sponzora Canon. Zadržat će ga do kraja 1993. kada postaju plavo – bijeli, s Rothmansom kao glavnim sponzorom.

U ožujku 1986. Frank Williams se suočio s najvećim izazovom u životu. Dok se vraćao u zračnu luku u Nici nakon predsezonskih testiranja na stazi Paul Ricard, Frank je teško stradao u prometnoj nesreći koja ga je paralizirala i prisilila na život u invalidskim kolicima. Na utrke se Frank nije vraćao gotovo godinu dana.

Trenutak koji je odlučio prvenstvo 1986. – Mansell odustaje s trećeg mjesta koje bi mu donijelo naslov prvaka. (26. 10. 1986.) Foto: video2f1
Trenutak koji je odlučio prvenstvo 1986. – Mansell odustaje s trećeg mjesta koje bi mu donijelo naslov prvaka. (26. 10. 1986.) Foto: video2f1

Unatoč odsustvu šefa momčadi, Williams je 1986. slavio na devet utrka i osvojio naslov najboljeg konstruktora, a Mansell je bio iznimno blizu vozačkom naslovu. Britancu je pukla guma na VN Australije na Adelaideu dok je bio treći, što mu je bilo dovoljno za naslov prvaka. Momčad je nakon pucanja gume na Mansellovu bolidu iz opreza u boks pozvala i svog drugog vozača Nelsona Piqueta pa je naslov obranio Alain Prost u McLarenu, iako je vozio tehnički inferiorniji bolid.

Kombinacija Williams Honda osvojila je 1987. prvi i jedini vozački naslov kada je prvak postao Brazilac Nelson Piquet, a drugi je bio njegov momčadski kolega Nigel Mansell. Pobjednički bolid zvao se Fw11B. Momčad je time osvojila i naslov konstruktora, drugu godinu u nizu, sa 137 bodova, 61 bod ispred McLarena. Unatoč velikom uspjehu, Honda je okončala svoju suradnju s Williamsom i prešla u McLaren, dok je istovremeno nastavila suradnju s Camel Team Lotusom.

Williams Judd (1988.)

Williams je tako bio prisiljen koristiti atmosferske Juddove 3,5-litrene V8 motore koji su znatno zaostajali u snazi za turbo motorima. Nelson Piquet otišao je u Lotus koji je zadržao Hondine motore (djelomično i zato jer su zadržali Satorua Nakajimu), a u Williamsu ga je zamijenio Talijan Riccardo Patrese.

Momčad je 1988. samo šest puta osvajala bodove, a najbolji rezultati bila su druga mjesta Nigela Mansella na VN Velike Britanije i Španjolske. Britanca su na dvije utrke zbog bolesti mijenjali Martin Brundle i Jean-Louis Schlesser.

Williams Renault (1989. – 1997.)

Zato je Frank Williams osigurao potporu velikog proizvođača motora za 1989. kada je započela njihova plodonosna suradnja s Renaultom koja je trajala do njihova povlačenja iz Formule 1 na kraju 1997. U Williamsu su 1989. vozili Talijan Riccardo Patrese i Belgijac Thierry Boutsen koji je zamijenio Mansella. Britanac je od 1989. vozio za Ferrari, uz momčadskog kolegu Gerharda Bergera.

Prva utrka za Williams Renault bila je za zaborav jer su oba bolide odustala zbog tehničkih problema. Boutsen je na idućoj utrci u San Marinu osvojio tri boda za četvrto mjesto, a do kraja sezone još su deset puta osvajali bodove (ukupno 11 puta na 16 utrka). Na četvrtoj utrci u Meksiku Patrese je drugim mjestom donio Williams Renaultu prvo pobjedničko postolje, 15 sekundi iza Senne u McLarenu. Talijan je i na idućoj utrci završio drugi, a momčadski kolega Boutsen bio je šesti.

Nakon povlačenja Prosta u drugome krugu i Senninog sudara u 13. krugu, Thierry Boutsen u Williams Renaultu ostvario je drugu pobjedu sezone. (5. 11. 1989.) Foto: f1fanatic
Nakon povlačenja Prosta u drugome krugu i Senninog sudara u 13. krugu, Thierry Boutsen u Williams Renaultu ostvario je drugu pobjedu sezone. (5. 11. 1989.) Foto: f1fanatic

Na šestoj utrci u Kanadi Thierry Boutsen donosi Williams Renaultu prvu pobjedu, ispred momčadskog kolege Patresea čime je to ujedno i prva dvostruka pobjeda za ovu britansko-francusku kombinaciju. Druga pobjeda stigla je na posljednjoj utrci sezone u Australiji gdje je slavio Boutsen ispred Nanninija u Benettonu, a Patrese je bio treći.

Tako je Williams osvojio prvu (Alan Jones, VN Argentine 1980.) i posljednju (Thierry Boutsen, VN Australije 1989.) utrku u tom desetljeću. Momčad je završila druga u poretku sa 77 bodova, 64 iza dominantnog McLarena s Hondinim motorima. Patrese je završio treći u poretku 1989. s 40 bodova, 41 bod iza prvaka Alaina Prosta, a Boutsen je završio peti s 37 bodova.

Williams je osvojio prvu i posljednju utrku u osamdesetima. Jones je 1980. postao prvak, ali su 1989. nedodirljivi bili Prost i Senna

Williams je 1990. zadržao Patresea i Boutsena, a iako je Patrese slavio na VN San Marina 1980., a Boutsen osvojio pole position i pobjedu na VN Mađarske, momčad je osvojila 30 bodova manje nego prošle godine i završila četvrta u poretku. Boutsen je završio šesti u poretku vozača s 34 boda, a Patrese sedmi s 23 boda.

Boutsen je 1991. napustio Williams i pridružio se Ligieru, a u momčad se vratio Nigel Mansell koji je prethodne dvije sezone vozio za Ferrari. Momčadski kolega bit će mu Riccardo Patrese, a momčad je potpisala i mladu nadu Damona Hilla koji je tako postao njihov testni vozač.

Ayrton Senna je 1992. u svojoj McLaren Hondi MP4-7A uspio zadržati bitno bržeg Nigela Mansella u Williams Renaultu FW14-B. Brazilac je tako došao do svoje pete pobjede u Monaku. (31.5.1992.) Foto: F1-History
Ayrton Senna je 1992. u svojoj McLaren Hondi MP4-7A uspio zadržati bitno bržeg Nigela Mansella u Williams Renaultu FW14-B. Brazilac je tako došao do svoje pete pobjede u Monaku. (31.5.1992.) Foto: F1-History

Prve bodove Williams je 1991. osvojio u Monaku gdje je Mansell bio drugi, 18 sekundi iza Senne, a prvu pobjedu ostvarili su u Meksiku gdje je Patrese završio ispred Mansella. Britanac je slavio na iduće tri utrke u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj gdje je drugi bio Patrese. Mansell je do kraja sezone još slavio na VN Italije i Španjolske, a Patrese na VN Portugala. Williams je završio drugi u poretku konstruktora, 14 bodova iza McLarena, a Mansell drugi u poretku vozača, 24 boda iza Senne.

Williams je 1992. zadržao istu vozačku postavu, a njihov FW14-B sa sjajno podešenim aktivnim ovjesom bio je klasa za sebe. Mansell je dominirao na prvoj utrci u Južnoj Africi nakon starta s pole positiona i završio prvi, 24 sekunde ispred momčadskog kolege Patresea. Britanac je slavio i na iduće četiri utrke čime je postao prvi vozač u povijesti Formule 1 koji je slavio na prvih pet utrka sezone. Niz je prekinuo Senna u Monaku kada je slavio ispred Mansella i Patresea.

I Mansell 1992. i Schumacher 2004. slavili su na prvih pet utrka sezone, ali za obojicu je kobna bila VN Monaka – Mansella je zaustavio Senna, a Schumachera Trulli kojem je to bila jedina pobjeda u karijeri

Mansell je osvojio naslov prvaka (ukupno četvrti vozački za Williams) sa 108 bodova, devet pobjeda, 12 pobjedničkih postolja, 14 pole positiona i osam najbržih krugova dok je Patrese osvojio jednu pobjedu, jedan pole position, devet pobjedničkih postolja i tri najbrža kruga. Mansellov rekord od 14 pole positiona u sezoni od 16 utrka srušio je tek Sebastian Vettel koji je 2011. osvojio 15 pole positiona u 19 utrka. Williams je 1992. uvjerljivo osvojio svoj peti konstruktorski naslov sa 164 boda, 65 više od drugoplasiranog McLarena.

Iako je uvjerljivo osvojio vozački naslov, Mansell nije imao osigurano mjesto u Williamsu 1993. Momčad je htjela dovesti ili Alaina Prosta koji se krajem 1992. razišao s Ferrarijem ili Ayrtona Sennu čiji je ugovor s McLarenom bio pri kraju. Patreseova pozicija nije bila ništa sigurnija pa je Talijan potpisao ugovor s Benettonom za 1993. još prije kraja sezone 1992.

Na kraju je Patrese mogao i ostati u Williamsu jer je Alain Prost potpisao s momčadi za 1993., a Mansell otišao u CART seriju jer nije htio biti momčadski kolega Prostu s kojim nije imao dobar odnos. Prost nije htio voziti u istoj momčadi s bivšim momčadskim kolegom Ayrtonom Sennom pa je tražio od Williamsa da ne dovede Brazilca. Tako je Prostov momčadski kolega postao dotadašnji testni vozač, mladi Damon Hill. Britanac će na bolidu nositi broj 0 jer se aktualni prvak Mansell povukao iz Formule 1.

Nakon povlačenja aktualnog prvaka Nigela Mansella na kraju 1992., njegov je nasljednik Damon Hill na bolidu nosio broj nula

Williams je i 1993. imao dominantan bolid. FW15C je s aktivnim ovjesom i sustavom kontrole proklizavanja bio daleko ispred konkurencije koja nije imala ni