Williams BMW – neuspješna suradnja koja je obećavala mnogo

STATISTIKA (nakon VN Brazila 2015.)

 Williams BMW (2000. – 2005.)

Nakon raskida suradnje sa Zanardijem, Frank Williams doveo je Jensona Buttona, debitanta u Formuli 1, a Ralf Schumacher je ostao u momčadi. Nakon što su u Williamsu 1998. potpisali ugovor s BMW-om kao dobavljačem motora i tehničkim partnerom, BMW je 1999. testirao svoj motor u posebno prilagođenom Williamsovu bolidu kako bi se pripremili za povratak 2000. godine. Bavarci su proveli 18 mjeseci dizajnirajući i testirajući svoj novi motor, E41 koji će biti smješten u Williamsu FW22. BMW-ov 3-litreni V10 motor, E41, težio je 117 kg, razvijao je oko 800 KS i vrtio se do 17 500 o/min.

Dr Mario Theissen izjavio je uoči sezone da BMW neće imati ni najjači ni najlakši motor jer prvo moraju imati stabilnu bazu koju će onda moći agresivnije razvijati

Ralf je trećim mjestom na prvoj utrci u Australiji, iza dva Ferrarija, ostvario prvo pobjedničko postolje za novi BMW-ov motor, a do kraja sezone upisao je još dva treća mjesta u Belgiji i Italiji. Ukupno je Nijemac osam puta osvajao bodove, a završio je peti u poretku vozača s 24 boda. Jenson Button imao je solidnu debitantsku sezonu u kojoj je šest puta osvajao bodove, a najbolji plasman bilo mu je četvrto mjesto na Hockenheimu.

Suradnja s BMW-om već je u prvoj sezoni omogućila Williamsu da napravi korak prema vrhu i uvjerljivo osvoji treće mjesto u poretku konstruktora. Zato se s nestrpljenjem očekivala nova sezona u kojoj bi BMW trebao napraviti dodatan korak naprijed, a potpisan je i ugovor s Michelinom koji se 2001. vratio u Formulu 1.

Williams je 2001. doveo temperamentnog Kolumbijca Juana Pabla Montoyu koji je 1998. osvojio Međunarodno prvenstvo Formule 3, 1999. CART seriju, a 2000. i legendarni Indy 500. BMW-ov novi motor P80 bio je mnogo agresivnije koncipiran, za razliku od prilično konzervativnog E41 iz 2000. Thiessen je rekao da su u prvoj sezoni napredovali od 0 do 90%, a da će 2001. moći ići od 90 do 98%, nakon što istraže granice.

Novi motor za 2001., P80, vrtio se do 18 000 o/min, razvijao je 850 pa sve do 880 KS na kraju sezone, a težinom od 105 kg bio je 12 kg lakši od prethodnika. Također, odlučili su se na kut među cilindrima od 90 stupnjeva koji je 2000. imao samo Ferrari

BMW-ov motor ubrzo se pokazao najjačim u Formuli 1 i omogućio Williamsu FW23 da se na najbržim stazama bori za pobjedu. Prvu pobjedu u sezoni ostvario je 15. travnja 2001. Ralf Schumacher na VN San Marina kada je fantastičnim startom s trećeg mjesta preskočio oba McLarena i odjurio do pobjede. Bila je to prva Williamsova pobjeda nakon VN Luksemburga na Nurburgringu 28. rujna 1997.

Vrijedi istaknuti i fantastičan nastup Juan Pabla Montoye u Brazilu kada je na početku utrke, nakon povlačenja sigurnosnog automobila, prestigao Michaela Schumachera i prešao u vodstvo. Kolumbijac je u 39. krugu vodio s prednošću od 30 sekundi, ali je zbog incidenta s Verstappenom kojeg je prestizao za cijeli krug morao odustati.

Drugu pobjedu ponovno je ostvario Ralf Schumacher koji je u Kanadi slavio ispred brata Michaela, što je bila prva dvostruka (1-2) pobjeda neke braće u povijesti Formule 1. I treću Williamsovu pobjedu 2001. ostvario je Ralf Schumacher i to na domaćoj utrci na Hockenheimu. Montoya je tada ostvario prvi pole position u F1 karijeri, vodio 22 kruga, ali je odustao u 24. krugu zbog kvara na motoru. Bila je to posljednja utrka na superbrzom Hockenheimu kojeg je uoči utrke 2002. skratio i redizajnirao Herman Tilke.

Prvu pobjedu u karijeri Montoya je ostvario u Monzi gdje je s pole positiona slavio ispred Barrichella i Ralfa Schumachera, pet dana nakon tragičnih događaja u SAD-u 11.09. zbog kojih su Ferrariji imali crne noseve bolida

Williams je i 2001. završio treći u poretku konstruktora, ali su skupili znatno više bodova nego 2000. (80 > 36) i ostvarili četiri pobjede. Ralf je završio četvrti u poretku vozača, ispred Mike Hakkinena, a Montoya šesti.

BMW je 2002. dodatno pojačao svoj motor koji se sada zvao P82, a koji je bio prvi F1 motor koji je probio granicu od 19 000 o/min, za vrijeme kvalifikacija na VN Italije. Upravo je tada Juan Pablo Montoya odvozio najbrži krug u povijesti Formule 1 s prosječnom brzinom od 259.827 km/h čime je srušio rekord koji je dotad držao Keke Rosberg koji je na VN Velike Britanije 1985. u Williams Hondi FW10 Silverstoneom jurio prosječnom brzinom od 259.005 km/h.

Osim što je bio jači, novi BMW-ov motor bio je kompaktniji i lakši što se pozitivno odražava na vozna svojstva, raspored težine i aerodinamiku bolida.

 

 

Williams FW24 bio je duži od prethodnika, imao je više downforcea i brzo je zagrijavao gume. Ako tome dodate i najjači motor, dobili ste sjajan bolid. Jedini problem bio je što mu je konkurent bio Ferrari F2002, jedan od najboljih bolida ikad načinjenih koji je bio izuzetno pouzdan i brz na svim stazama

Ralf Schumacher slavio je na drugoj utrci sezone u Maleziji ispred Montoye i time upisao jedinu pobjedu za Williams 2002. Ferrari je na prve dvije utrke sezone vozio s dorađenim prošlogodišnjim bolidom F2001, a otkako je u Brazilu debitirao F2002 Ferrari je izgubio samo na VN Monaka od Coultharda u McLarenu.

Iako je ostvario sedam pole positiona, Juan Pablo Montoya ostao je bez pobjede. Ostvario je sedam pobjedničkih postolja i završio treći u poretku s 50 bodova. Ralf Schumacher je šest puta bio na pobjedničkom postolju i završio četvrti s 42 boda. Momčad je završila druga u poretku konstruktora, iza Ferrarija, ali ispred McLarena, prvi puta nakon 1997.

Frank Williams je na predstavljanju novog FW25 za 2003. bio vrlo siguran da će se bolid boriti za naslov prvaka. Juan Pablo Montoya umalo je na prvoj utrci došao do pobjede, ali se izvrtio i pobjedu prepustio Davidu Coulthardu u McLarenu. Idućih nekoliko utrka pokazalo je da bolid još uvijek nije spreman za pobjede, ali sve se promijenilo u Monaku gdje je Ralf uzeo pole, a Montoya pobjedu.

Uslijedio je dvostruki podij u Kanadi gdje su Ralf i Montoya završili iza Michaela, a na idućoj utrci na Nurburgringu slavio je Ralf ispred Juan Pabla. Za tjedan dana u Francuskoj uslijedila je još jedna pobjeda Schumachera mlađeg, ponovno ispred momčadskog kolege Montoye.

Ferrari je uzvratio pobjedom na brzom Silverstoneu, ali Williams je ponovno dominantan na vrućem Hockenheimu gdje slavi Juan Pablo Montoya s više od minute ispred Coultharda, nakon što su u sudaru u prvom zavoju ispali Ralf Schumacher, Barrichello i Raikkonen.

Montoya je ostao u igri za naslov pobjedničkim postoljima na VN Mađarske i Italije, ali sve nade u naslov prvaka odlaze u vjetar nakon VN SAD-a na Indianapolisu gdje je Montoya završio tek šesti i time svoj zaostatak za Michaelom Schumacherom povećao na nedostižnih deset bodova (Schumacher je imao šest pobjeda u sezoni, a Montoya dvije pa bi u slučaju izjednačenog broja bodova prvak bio Nijemac).

Williams je, unatoč najboljoj sezoni od 1997., ponovno završio drugi u poretku konstruktora. Skupili su 144 boda, 52 više nego 2002. i završili 14 bodova iza Ferrarija

Montoya je završio treći s 82 boda, 11 iza Michaela Schumachera, a Ralf peti s 58 bodova.

Kao i svi Ferrarijevi rivali, i Williams je puno očekivao od 2004. Montoya je već potpisao s McLarenom za 2005., ali 2004. će za Williams i dalje voziti on i Ralf Schumacher. Novi je Williams FW26 bio radikalnog prednjeg kraja koji je podsjećao na morža, ali se rješenje ubrzo pokazalo neuspješnim zbog više štete nego koristi koju donosi performansama bolida pa su ga zamijenili konvencionalnim nosom na VN Mađarske.

Već početkom sezone počele su kružiti glasine da Ralf Schumacher 2005. odlazi u Toyotu, a kasnije je na mjestu tehničkog direktora Sam Michael zamijenio iskusnog Patricka Heada.

Unatoč 4. i 5. mjestu na prvoj utrci u Australiji, Williams je, kao i svi ostali, brzo shvatio da će se Ferrari prošetati do naslova prvaka. Drugo mjesto Montoye u Maleziji bilo je iznimka jer se bolid uglavnom borio za bodove, a ne pobjednička postolja. Montoya je u cijeloj sezoni osvojio tri pobjednička postolja, uključujući fantastičnu pobjedu na posljednjoj utrci prvenstva u Brazilu i svojoj posljednjoj utrci za Williams, što mu je bilo dovoljno za peto mjesto u ukupnom poretku.

Kao i svi ostali, Williams je u Australiji ostao šokiran brzinom Ferrarija F2004

Ralf Schumacher osvojio je tek jedan pole position u Kanadi i jedno pobjedničko postolje u Suzuki (drugo mjesto iza brata) te je završio deveti u poretku vozača. Williams je završio četvrti u poretku konstruktora što im je bio najgori rezultat nakon 1999.

Ralf Schumacher je 2005. otišao u Toyotu, a Juan Pablo Montoya u McLaren dok su novi Williamsovi vozači bili Nick Heidfeld i Mark Webber. Novi Williams FW27 nije bio sjajan, ali ovoga puta ni BMW P84/5 nije bio najbolji motor. Odnos između Williamsa i BMW-a nikad nije bio ovako ugrožen.

Williams je početkom 2005. shvatio da im zračni tunel daje pogrešne informacije, što je posljednje što bilo koja momčad želi čuti. BMW se nije najbolje snašao s novim pravilima oko trajanja motora pa su sezonu započeli s prerađenim motorom iz 2004. (P83). Također, FW27 imao je lošu kontrolu trakcije pa su Williamsovi vozači često gubili pozicije na startu.

Uskoro dolazi i do pucanja braka između BMW-a i Williamsa te je BMW uskoro objavio da će kupiti Sauber i voditi vlastitu F1 momčad. Williams će odlučiti hoće li nastaviti s BMW-ovim motorima ili će pronaći drugoga dobavljača

Najbolji plasman sezone za Williams ostvario je Heidfeld drugim mjestom na VN Monaka, što je ponovio i tjedan dana kasnije na VN Europe gdje je ujedno ostvario i jedini Williamsov pole position u 2005. Williams je završio peti u poretku konstruktora dok su Webber i Heidfeld završili 10. i 11. u poretku vozača.

Iako je puno obećavala, suradnja BMW-a i Williamsa donijela je tek 10 pobjeda, 17 pobjedničkih postolja i 17 najbržih krugova u šest godina. Kako su krenuli 2001. činilo se da bi mogli ozbiljno napasti naslov prvaka, ali na njihovu žalost, blizu su bili samo 2003.

Momčad BMW Williamsa bila je vodeća u poretku konstruktora dva puta po dvije utrke. Prvi puta su poveli nakon dvostruke pobjede u Maleziji 2002., a vodstvo su uspjeli održati i nakon VN Brazila. Pobjeda u Maleziji bila im je jedina u sezoni, a Ferrari je te godine poražen samo još u Monaku gdje je slavio Coulthard u McLarenu.

Drugi puta su vodili 2003. nakon što su u 13. utrci prvenstva u Mađarskoj završili 3. i 4., a vodstvo su zadržali i nakon 14. utrke prvenstva u Italiji. Na pretposljednjoj utrci u SAD-u izgubili su vodstvo od Ferrarija koji je na posljednjoj utrci u Japanu petu godinu zaredom postao konstruktorski prvak.